U žurbi smo se rastali s tobom.
(Straže su na cesti).
Ništa nisi ponio. Atlas
kraj prozora ostade, rastvoren širom.

Ti si razumio crne meridijane.
S njima govoriti si znao
o podmornici
i o ribolovu,
duge večeri i dane.

Tvoji mali prijatelji crnci
i sumorne pustinje
i deve,
još su tu.
I bijeli polarni krajevi
i neviđena zviježđa,
i morž na krmi hrabrog ledolomca.

U tropima još kiša pada,
i Kanarski otoci stražare na Atlantiku.

Sve je ostalo na stolu, žuto i plavo označeno
za kompas nesuđenog moreplovca.

A ima neka tajna, koju si samo ti,
nemirni dječače,
u tom čudnom carstvu jegulje
načeo srcem reflektora.

Ali sve je s tobom nestalo, u tvojim očima od mulja.
Nisi stigao daleko:
to je Posavina,
gdje ti ležiš.

Odatle ne vidi se more
i ne čuje
šum grebena.
Ni kako rastu spužve u dubini,
ne osjećaš.

Da si barem školjka!
Uho svetog Petra!
Našla bih te sigurno na žalu,
za oseke,
kasno, potkraj ljeta, kad parobrodi otidu.