Upravo stigli iz Koprivnice, gdje se u Gradskom muzeju otvorio poseban odjeljak s radovima majstora naive, doajena MIJE KOVAČIĆA iz Gornje Šume u Podravini. Šutljiv čovjek, sporozboran i posve u svojoj auri, a ipak, za svijet prikvačen, za prirodu kapilarama vezan, a prema širinama i dubinama ljudske egzistencije nosi ga snažna struja fantazije, u kojoj gotovo nema slikarskoga premca. Kao da jednom rukom bilježi i portretira realije krajolika, ljude, raslinje i životinje, a drugom docrtava fabulativne meandre, izvlačeći nekakav “divlji slog” pohranjen u arhetipskom sloju kolektivne ljudske memorije., zatrpane civilizacijskom troskom.

Strast slikanja, zanos za gorućim pigmentima, vrtložno kretanje kroz elemente zraka, vode, zemlje, čine sav Miškov život: To traje veoma dugo, ne prekida se, nema mjesta utrnuću i nevoljkosti. Paradoksalno je to, što slike putuju k ljudima čiji je zanos ohlađen, koji egzistiraju kao “brojleri” pod umjetnim svjetlom, dobivajući jednoličnu hranu i vodu, hraneći se prazninom, trivijalnošću, deluzijama i iluzijama o vlastitoj “važnosti” u društvu i u svijetu. Većina ljudi nema smisla za izuzetnost, niti zaslužuju darove nečijeg strasnog, do vrha ispunjenog života. Njihov je jezik oskudan, govore kao navijeni retorički automati, dok njihovo držanje pred umjetninom odaje nelagodu. Svjetiljke su im utrnule, kroz oči pune dosade putuju trome ribice, iz jedne praznine u drugu, odbijajući se o staklene stijenke akvarija. Važniji im je dojam koji ostavljaju na druge, nego li potreba da poluče i pohrane nešto od nebeske prane, sakrivene u tuđoj umjetnini. Guraju se ljudi i sve je manje zraka u prostoru galerije, gdje glave zaklanjaju slike.Nitko ne vidi najljepši oblak naslikan u posljednjem desetljeću, koji se rastegnuo iznad panonske panorame, u vreli ljetni dan, zauvijek zaustavljen na Kovačićevoj slici.

To zapravo i nije važno. Svaka će slika dočekati jednom svoga zaljubljenika, svaka naći mjesto koje joj pripada. Hrastovi će jačati u tišini, dobivajući nove godove, loza obrastati stupove i brajde, u ribarskim će pričama pucketati elektricitet erosa, a ogromna prakornjača, sa zakrpom na oklopu, izvirit će ponekad iz dravskog mulja, da vidi kako stvari stoje: broji li svijet svoje posljednje dane i kakva krv teče u ljudskim srcima. Sasvim je sigurno da Kovačić ispisuje zavičajnu povelju živim slovima ljubavi, da je sve dugove vratio i sve zemaljske dane obilježio dubokim tragovima. Imamo sreću dijeliti s njim to zajedničko vrijeme, doživljaje kakve samo umjetnost može pružiti.

Koji ne mogu, neka sjednu u kut i plaču, ušmrknuvši se u maramicu punu tuge, što im baš nije dano, u ovoj nepravičnoj karmi. I neka dođu kad nema nikoga, među slike na zidu galerije, u diskretnu rasvjetu i hladovitost podruma. Možda nešto nauče od tišine, koja je veoma instruktivna i prosvjećujuća.Kad zamirišu šumske jagode naslikane na klapavom šeširu staroga kanasa, neka izađu na sunce ponovo, ljubomorni na svoju tajnu i neka nikome ništa ne govore.Umjetnost je golema jedna stvar,ima magijske efekte i skrivene zamke, nije se s time igrati!

28. lipnja 2018., Flora Green