Dok je Zagrebačko sveučilište nedavno počasni doktorat dodijelilo Draganu Čoviću, Sveučilište u Rijeci ovaj tjedan počasni je doktorat za zasluge u afirmaciji kulturalnih studija dodijelilo Igoru Mandiću. Budući da sam bio – uz prof.dr. Nikolu Petkovića – predlagatelj, donosim ovdje dio teksta svoje preporuke:

Igor Mandić je doista iznimna, vrlo specifična pojava u hrvatskoj književnosti i kulturalnoj teoriji proteklih šezdesetak godina. Njegov životni i spisateljski kredo ponajbolje simbolizira naslov njegove prve knjige Uz dlaku. Mandić je permanentno, uporno pokazivao sklonost nemirenju s ustaljenim predodžbama, stereotipima, klišejima, ne samo u umjetnosti, već i na planu životnih preferencija, pa i politike.
Započeo je kritičarsku karijeru u časopisu Razlog, časopisu koji je okupljao autore rođene oko 1940. godine: njegovi prvi kritičko -esejistički tekstovi obilježeni su intelektualističkom pretencioznošću karakterističnom za taj književni naraštaj. Ubrzo, međutim, odustaje od tog časopisnog intelektualnog rezervata, odlučuje se za pisanje u novinama i traži novi tip autorskog diskursa, bliži prosječnom novinskom čitatelju i tematski provokativniji i atraktivniji stil. To mu je ubrzo i uspjelo pa je potkraj šezdesetih postao iznimno popularan, izazivajući vrlo eksplicitne izraze naklonosti, ali i osporavanja. Iako mu je dobar dio književnog establišmenta prigovarao zbog “novinskog estradiziranja književnosti”, Mandić se nije obazirao na osporavanja. Uporno je gradio svoj jezgrovit, ironičan stil, začinjen povremenim kalamburima, ali pokazujući i teoretsku obrazovanost, pozivajući se osobito na Rolanda Barthesa (kao uzor u analizi “fenomena svakodnevnice”) i Marshalla McLuhana (kao teoretičara medija).
Iako isprva dominantno književni kritičar, Mandić se neće zadržati samo na polju književnosti i elitističkom prostoru kulturne rubrike dnevnog lista “Vjesnik”, već će ubrzo početi pisati i o ozbiljnoj i popularnoj glazbi, televiziji, gastronomiji, modi, feminizmu, erotici, trivijalnoj književnosti te o nizu fenomena svakodnevice koji su “ozbiljni literati i kritičari” tog vremena doživljavali kao niževrijednu topiku. Po temama o kojima je pisao, pa i načinu kako im je pristupao, Mandić je doista preteča suvremenih kulturalnih studija.
Iako prvorazredni intelektualac, velike erudicije, Mandić nikad nije podcjenjivao fenomene popularne kulture; izlagao se nemilosrdnim napadima zbog svoje sklonosti da pozove na kritičko preispitivanje ikona visoke književnosti, glazbe, filma, a i spremnosti da ozbiljno govori o autorima popularne kulture. Danas nikome ne izgleda neobično kad se jednog Arsena Dedića tretira kao jednog od najvažnijih hrvatskih pjesnika, ali tome je pridonio upravo Igor Mandić svojim pisanjem o Dediću u vrijeme kad je taj kantautor bio rangiran kao stvaralac niževrijednih oblika književnosti i glazbe.
Ne treba zaboraviti da je Mandić izazivao veliku pozornost i kao komentator političkih zbivanja (osobito u rubrici Notes Igora Mandića potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih), brojnim polemikama koje su osim kulturnjačkih tema imale i političku pozadinu u sedamdesetim i osamdesetim godinama, kad je Mandić obilježen kao politički disident i “protivnik socijalizma” (te kažnjen onemogućavanjem pisanja za “ozbiljne novine” u svojoj matičnoj medijskoj kući). Nakon promjene političke vlasti 1990. godine Mandić i dalje ostaje svojevrsni politički disident, odupirući se dominantnoj nacionalističkoj ideološkoj matrici, vrlo često namjerno izazivajući i skandalizirajući vladajuće političke strukture i medije. Za to plaća i skupu cijenu, povremeno ostaje i bez stalnog radnog mjesta, čak i bez honorarnih poslova, ali njegova autorska personalnost, vještina pisanja i lucidnost analize uvijek iznova dovode ga u središte pažnje javnosti. Posljednjih desetak godina Mandić je zapažen i čitan prije svega kao autor nekoliko knjiga autobiografske proze, u kojima ima elemenata esejizma i rekapitulacije glavnih toposa o kojima je pisao u svojim kritikama, esejima i feljtonima.
Mandić je uvijek intrigantan, zanimljiv, provokativan, bez dlake na jeziku, nikad banalan, autor koji je pomicao granice među žanrovima, autor koji je rado demitologizirao posvećene veličine, a upozoravao na vrijednosti prezrenih formi i autora.
Iako je uvijek više težio priznanju širokog čitateljstva nego akademskih krugova, Mandić (možda upravo i zbog toga) zaslužuje priznanje za svoje pionirske doprinose na planu “kulturalnih studija” u Hrvatskoj. O mnogim temama nekoć podcijenjenim, a o kojima se danas pišu disertacije, Mandić je pisao prije svih, inteligentno, čak i teorijski potkovano, a uvijek zanimljivo i stilski dojmljivo.

U Zagrebu, 26. 3. 2018.
Glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije Velimir Visković