Zamislite da ste ovaj tekst pročitali u kasan sat, pa da izjutra pomislite da ste sve to možda samo sanjali.

Idemo in medias res…

Knjige ubijaju. Jednom sam to već ovdje rekao. No, nisam objasnio. Klasičan je to postmoderni topos: oksimoronski topos u smislu postmoderne koja je, kao već-uvijek-dogođena, klasična: hoću reći, bilo je toga i prije, i u vrijeme kad Aleksandar predbacuje Aristotelu da profanira filozofiju zapisujući je, a Klement Aleksandrijski savjetuje:”Najrazborijtije je ne pisati, nego učiti i proučavati živom riječju, jer napisano ostaje” (Stromatesis) – “Sve napisati u knjigu znači staviti mač u ruke djetetu”, poentira Klement, tjerajući vodu na moj mlin. Znanje je moć, reklo bi prosvjetiteljstvo dva milenija kasnije, unatoč slutnji da će moderni cinizam tu moć vrlo brzo pervertirati: moć je znanje, ali, to više nije naša neposredna tema, barem prividno nije. Knjige dakle ubijaju, kako u predgovoru Milorada Pavića, tako i po biblioteci Umberta Eca; Pavić će još dodati: “Za druge ne znam, mene su moje knjige zaista ubile!”

Bilo je toga i prije, te svijesti o tome da knjige ubijaju, ali nije bilo svijesti o toj svijesti, rekao bi samosvjestan duh današnjice.

Knjige ubijaju, nema sumnje ni zbora: recimo “Kapital” ili “Komunistički manifest”: u ime toga Slova i u tom Duhu pobijeni su milijuni ljudi, baš kao i u Ime “Moje borbe”; sve me je i strah spomenuti Knjigu koja je knjige, ili onu koja nije čak niti to, nego je i više od knjige: jedan od božjih atributa, k tome časni!

Knjige svakako ubijaju!

Marx je, kako primjećuje moj profesor Žarko Puhovski, silno patio jer je znao da je njegova 11. teza neispunjen, i možda neostvariv desiderat: cijeli Marxov teoretski opus ima jednu jedinu ambiciju koja je podbacila, i zato je (moguće i zato) revolucija izostala – jer Marxov je tekst samo još jedan od i među tekstvima, iako je imao silnu i revolucionarnu ambiciju da bude pretekst revolucije, onu ezoteričnu i bitnu i osobnu Karlovu ambiciju dakle, da bude tekst koji izlazi iz teksta: da izađe u kontekst. Trebalo je ne samo protumačiti, nego revolucionarizirati stvarnost, uostalom i tako da Duh uskrsne iz Slova, da se oslobodi iz Knjige kao iz boce ( i to je starodrevni motiv: Goethe Hegelu piše, šaljući mu na dar bocu vina: Šaljem vam dokaz postojanja Duha u Prirodi.; tu je i Hajam, naravno, ponajprije Jerofejev…) ili da – i tu dolazimo u srce tame! – bude prizvan mantičkim činom čitanja Knjige kao magijskog teksta zaziva.

Bojao sam se to kazati, ali i Borges tvrdi da knjige ubijaju, a onda je tome zaista tako: moja je dakle ideja, s kojom se moji prijateljelji konzilijarno bespogovorno slažu, da se napiše Knjiga koju bi se čitalo sa strahom da se u aktu čitanja ne oslobode Sile, moguće neki Strašni Duh, koje bi se mogle okrenuti i protiv Čitatelja.

Jasno, nismo mi blesavi, znamo mi da je čitanje zapravo rekreacija teksta, čin suptiliniji i smireniji od pisanja, koje je – upravo zato nismo blesavi, kažem, jer to vrlo dobro kao postmoderni znamo – uvijek unaprijed uračunalo ta svoja palimpsestična čitanja/pre-pisivanja: ovdje to znači da je i Pisar ( ha, da anticipiram: rezignirana, melankolična spodoba koja je tek jedan od (Infer)notara Duha, zapisničara njegova diktanda koji je Povijest Književnosti ), morao za Djelo/Knjigu platiti glavom. Glava, to je valjda ono glavno, ono bitno nas samih kao bića, pa bi to mogla biti duša, naša srž, kad bi je imali i ako je imamo. Možda je ovo pad iz postmodernog u moderno ili čak predmoderno stanje, a možda je povratak srednovijekovnoj kulturi i njenim temama postmoderan motiv par exellence, vrag će ga znati, isti onaj Vrag koji nam upravo faustovski kuca na vrata: jedini bi spas mogao biti da smo, s Hegelom, nekako u pravu glede onakovrsno koncipirane slobode, slobode od sebe sama, kao gubitka svoje vlastitosti, navlastite biti: ljubavi, što je ipak teško ne samo za vjerovati, nego i za preživjeti!

Eto, to je moja ovonoćna ideja, možda mora, moja nokturalna hereza (nokturalna, kao bića mraka, hereza, jer je iskrena): Knjiga koju u tom mom NACRTU ROMANA autor piše, Knjiga je koja inducira pojavu nekakvoga Duha! To je moguće sada svakako shvatiti, u rasponu od revolucije pa da zazivanja duha (možda Karla Marxa), ako i Gajo Petrović i Marijan Cipra nisu i jedan i drugi u pravu i u krivu, pa filozofija (ni)je i jedno i drugo: i jakobinski klub, ali i spiritistička seansa. Da ne otežavam situaciju koja, vidimo, ionako nije nimalo laka: treba napisati tekst koji ima s jedne strane ambiciju izaći u kontekst ( svjesno želi biti predmet kulta, revolucionarni manifest, knjiga gatalica itd.: burevjesnik! ), dok s druge, jasno, ima i nužnu, uljuđenu i distingviranu svijest o uzaludnosti svoje ambicije – tu svijest najbolje demonstrira samim činom ispisivanja (teksta), jer, baš zato jer ništa drugo nije moguće i jer se stvari ne daju i neće promijeniti, nužno je – ili je barem još jedino moguće – cijelu tu Stvar – zapisati. Pisanje, kao jedini preostali čin civiliziranoga čovjeka! Kao da je Faraon, nakon što mu je Bog napravio sve što je Starozavjetnom dobrom i dragom Bogu bilo na rapsolaganju u svoj njegovoj zluradoj sesildemilovskoj maštovitosti, rezigniran, s pomišlju: “Ha, a kaj sam više mogel napravit’, ta, napravil sam sve kaj je bilo u mojoj ljudskoj, pače faraonskoj moći!”, moći faraona kao kulturnoga čovjeka sukobljena s jednim vrlo neotesanim i nekulturnim, seljačkim Bogom, kao da takav Faraon, kažem, post festum, kad su svi događajima o kojima će u toj njegovoj ispovijedi biti riječi već odavno prošlost, pa čak možda i ono prošlo ( na kraju povijesti, da budemo otvoreni! ), taj i takav faraon usred svoje hardboiled i vrlo noir ispovijedi počinje pisati o tome kaj se je to zapravo dogodilo, da za cijelu jednu povijest ostane zapisano – možda da s tim zapisom ta povijest i započne – kojeg je Boga od njega, kao Vladara ljudi jedne stare, rafinirane i možda već dekadentne civilizacije, taj Bog osobno i osobito htio.

Eto, to bih ja htio!

I mislim da ću ti i napraviti.

Je li to bogohulno?