Piše i fotografira Sanja Šantak

Šteta što nismo tako složni i inače, ak me razmete?
Nije da mi je od osobne važnosti ali naravno da me veseli sportska pobjeda našeg nacionalnog tima kao što me vesele pobjede pojedinaca. Onak malo raduje, naravno.
…vratim se jučer s malog izleta. Stižem u Zg taman pri kraju 1. poluvremena i rekoh si : “ma ajde da se pridružim grupnom gledanju prijenosa utakmice u gradu “, više zbog druženjas frendicama no zbog tekme a i da vidim kako će to sve izgledati.
Vozim praznim ulicama, parkiram pa hodam praznim ulicama do Preradovićeve.
Terase popunjene velikim ekranima i gomilama ljudi.
Svi gledaju.
Stižem do PIFa, no sjedam u susjedni KIC jer mjesta na terasama obaju popularnih kafića nema ( kulturnjaci, umjetnici, intelektualci i sl. ).
Susjednom treçem kafiću s malo drugačijom populacijom tv / digitalni signal dolazi 5 sekundi ranije, şto znači da mi reagiramo 5 sekundi kasnije.Što postaje smiješno.
Moje frendice sjede u PIFu, a ja iz unutrašnjeg praznog KICa preko komadića ulice pa njegove i PIFove pune terase pokušavam tu i tamo razaznati što se događa na ekranu kog mi prekrivaju grozdovi grana visokog ukrasnog bilja u uličnim žardinjerama.
Do mene, u komotnim foteljama sjedi miran par, dvoje zagrljenih ljudi koji vele da su tu iz vica, da ne prate nogomet inače uopće ali da im je to sada ovak fora.
Ja sjedim zapravo s otvorenim tabletom ispred sebe, regledavam fotke s popodnevnog izleta u Mariju Bistricu i dopusujem se s dragom frendicom koja je na putu.
Tu i tamo okinem koju fotku, raspitam se kod susjednog para kako stoje stvar i nastavljam s prepiskama. Zapravo sam s frendicom u mislima i smijem se zajedno s njom nekim situacijama koje opisujemo.
Osjećam da će padti gol, dižem glavu, fotkam..pada gol, jurim van, fotkam.
I tako do kraja tekme.
Signal nam kasni tih 5 sekundi ali zanimljivo je to şto svi to negiraju i reagiraju po svom signalu 🙂
Sociološki i kulturološki, zapravo sve postaje zanimljivo, iščekivanja, reakcije ljudi, suze u očima ozbiljnih žen vrsta populacije u susjednim kafićima, vrsta reakcija, ljudi u zanosu konačno združeni oko nečega, pa makar to bio nogomet.
Pada neki gol i neki navijač juri Preradovićevom s bakljama prema Teslinom spomeniku u Masarykovoj, penje se i u krajnjoj ekstazi slavi gol a možda i pobjedu. Žalim što nemam foto aparat jer je kadar vizuelno spektakularan no svejedno snimam i fotkam mobitel.
Tesla je miran i zadubljen u svoj svijet dok ga navijač ljubi u čelo, stisnut oko Njegove glave.
Ovo je ludo – mislim si i smijem u sebi.
Pada pobjeda, svi u zanosu. Svi slave.
Srećem konačno i moje cure i pada dogovor za odlazak u jedan od kafića južno po Preradovićevoj.
Ide mi se doma ali..ma hajde da se ipak malo podružim s njima.
Hodamo, promatram ljude.
Svi slave. U zanosu. U deliriju.
Znaju li što zapravo, slave ?
I šteta što nismo tako složni oko bitnih ali zaista bitnih stvari – mislim si
Dolazimo do kafića i ostajemo nekih cca sat vremena.
Pokušavamo se družiti uz buku, baklje i trube s ulice i stare hitove Novih Fosila, Danijela i Parnog Valjka.
Pokušavamo ali nam ne ide 🙂
Sve spomenute nisam slušala niti tada pa mi se čak niti u šali neda niti sada. Pogledavamo se, kao neşto cupkamo, gužva je velika i svima smo na prolazu od ..tamo prema tamo 🙂
Svejedno se trudimo.
Meni raspoloženje pada.
Pitam se da li i ja izgledam kao nepiznati mi ljudi koje promatram u i izvan kafića.
Ako da, nije dobro 🙂
Većina mi je nepoznata, a pomalo poznata. Kako sam uglavnom samo dolazila i plesala u negdašnjem Saloonu npr. možda sam ih sretala tamo prije 30tak godina ali ne znam tko su.
I muškarci i žene popili su do sada previše pića u životu.
Ne moraliziram ali se pitam, zašto ljudi toliko piju ? Zašto odista ? Kaj će im to ?
Moj deda je imao gostionu a ja ne podnosim miris alkohola, osobito vina. Baš zato, vjerojatno.
Ja se čudim ljudima koji odveć piju, meni ljudi jer volim plesati odveć npr..
Ili jer fotkam, odveć ili jer hodam odveć 🙂
Svi smo ovisni o nečemu.
Promatram ljude i usprkos čuđenju divim se svoj toj našoj raznolikosti.
Bacam pogled na ulicu, fotkam, promatram, mašem tu i tamo ponekom dragom i poznatom licu.
Umara me glazba. Vrućina i gužva.
Neki muškarac koji se dere glasnije od zvučnika na svim stadionima svemira želi nam nešto reći dok pljucka kroz zrak svoje menije od danas i jučer.
Vrijeme je za poći.
Izlazim. Izlazimo. Joş malo komentiramo svima zanimljive sociološke fenomene, razilazimo se.
Putem prema auto kog sam parkirala kod HNK strahujem za živote drugih i svoj vlastiti jer se slavlje na ulicama izmaklo kontroli.
Ljudi ne slave, već kao da imaju razlog za konzumaciju neopisivih količina alkohola.
Gledam kolone automobila iz kojih izviru polugola tijela alkoholom opijene djece koja urlaju.
Neki su na krovovima automobila i pitam se koliko njih će nastradati noćas.
Neka gomila klinaca po sredini ulice s bocama piva u ruci divljački drma i njiše aute u prolazu.
Ja sam u šoku, oni čini se sretni.
Fotkam i ne vjerujem.
Znaju li oni uopće što slave ? Delirij nastaje s prolaskom kamiona gradske čistoće. Svi se penju po njemu.
Delirij traje. Hvata me panika a nemam kamo zatočena u gužvi.
Isti grad, ista zemlja, kao slavimo isto, recimo a s ovim ljudima nemam ništa zajedničko.
Nikamo ne spadam. Niti tu, niti tamo.
Nakon nešto minuta drmanja kamiona, bakljade i urlanja, oslobađaju i puštaju kamion.
On odlazi, zrak je ispunjen karakterističnim miorisom naranči, smeća i spaljenih guma.
Bježim.
U suprotnom smjeru od onog kamo bih trebala ali taj je jedini slobodan.
Ulicu dalje, nešto je mirnije no gomile u alkoholnim isparavanjima teturaju posvuda.
Zakaj ljudi toliko piju ? – pitam se kao i uvijek
Zakaj toliko ? Čemu?
Prema Gajevoj ću, pa Teslinom i Masarykovom prema HNK.
Čujem neku ugodnu plesnu glazbu sa Zrinjevca, produžujem prema tamo i malo ostajem. Plešem.
Neki klinac sa flašom pita me : “ej, kul ti je ovaj roza flauver u kosi i ova roza haljina za plažu . A i super plešeš.Na čemu si ?”
Na glazbi, mladi gospon – odgovaram ja 🙂
Smije se on, smijem se ja 🙂
Plešem par songova. Lijepo mi je u ovom kao malo drugačijem svijetu no ipak je vrijeme za poći.
Odlazim.
Hodam malo prorjeđenijim ulicama prema HNK i pitam se u kakvom ću stanju naći auto.
Hodam Masarykovom sa jednim ili 2 koja je sve pustija sa svakim metrom.
HNK me čeka u svojoj veličanstvenoj tišini. Sam.
Tišinu probija urlik nekog klinca koji s pivom u ruci i razapetim barjakom uzvikuje posred ceste ustaški pozdrav.
Uvjerena sam da ne zna što čini, baş tu u srcu glavnog grada i njegove i moje zemlje.
Suzdržavam se da ga ne pitam zna li što uzvikuje i što slavi ?
No…šutim.
Mislim svoje i šutim. Govorim na neke druge načine. Svoje.
Sami smo.
Ak me razmete?