Tinček
Striček Tinček
Zvonki glasovi odjekivali su u bunaru dvorišnih fasada
Dok se on zbunjeno smiješio ispod svog oskudnog brka
Kao da je sretan što je živ
Jer neka djeca
Dražesna i ne tako okretna
I njega bi rado kamenom
Kad je već krupniji i sporiji od mačke
Iako je zapravo bio tek nešto veći od, recimo, risa
I svima bi bilo smiješno
Još k tome tako lako
Da nije bilo Julke

Ona se nije nikada smijala
Možda zato što se nije imala čemu smijati
A možda zato što nije imala zube
Pa su njene riječi
Zabrinute i tužne
Djeci bile nerazumljive
I strašne
Miloj djeci koja bi se dala u bijeg čim bi ostala bez streljiva
Jednoga dana mačke su bile glasnije no ikada
Glasnije od ljuljački
Glasnije od djece
Nije bilo nikoga da ih nahrani
I morale su se snaći same
Što je za očekivati čak i od domaćih životinja
Mačke su pametne
Otvorile su vrata
I pojele sve što su našle

Sve.

Netko je rekao da je prije umro Tinček
Julka odmah za njim
Neki pak imaju teoriju da je bilo obrnuto
Jer je netko ležao preko nekoga
Onaj ispod je valjda uvijek mrvicu mrtviji
Tko će se toga sjetiti
Ali svi se slažu da su već bili mrtvi
Kad su mačke došle
I da je bolje ne pričati o tome pred djecom
Jer neka djeca
Nevina i mila
Gađaju životinje kamenjem u glavu