Mundijal – Put kroz tišinu

početak je polufinalne utakmice između Hrvtaske i Engleske.
Ostajem doma, u srcu grada.
Gasim radio. Gasim telku.
Kroz otvoren prozor prema ulici, dopire tišina.
Sve je utihnulo u nestrpljenju.
Po trajanju te iste tišine ili po povicima i urlicima oduševljenja i pucnjavi ionako ću sve znati ću tijek utakmice.
Tek pokoji prolazak automobila ulicom, ostavlja za sobom trag postojanja.
U svojim se mislima vraćam nekih desetak dana, točnije noći unazad i ponovno vozim kroz noć cestom,
praznom i tihom.
Iza mene ostalo je more, ostao je Brač, ostao je Split, ostale su Otavice, Knin, Gračac, Udbina.
Iza mene ostali su propeleri i svjetla vjetrenjača, vjetroelektrane rasutih po obroncima uz kninsku cestu.
Nalikuju treptajima leptirovih krila.
Takve, tihe a moćne, napunjene snagom vjetra.
Ostale su iza mene. Kao anđeoska, svemirska bića koja osvjetljavaju put.
Vozim cestom.. praznom i tihom.
Čime i kako je putovao Tesla, koji se rodio tu negdje, malo dalje? Rođen s razumijevanjem tajnovite moći prirode, koja nam je data, svima.
Cesta, svijetla, auti, Tesla..
Kada bih samo mogla privesti kraju sve te ovrhe – mislim si
dok vozim tom praznom morskom cestom kroz imaginarnu preriju Winnetoua uz
parkirališta lokalnih restorana i birtija, puna automobila i kamiona.
Kao i mojom gradskom ulicom, i tom pustopoljinom vlada muk i svijetle džinovski ekrani u salama punim ljudi koji prate nogometnu utakmicu Hrvatska – Danska..
Sbi iščekuju.
Ja vozim
i slušam prijnos te iste utalmice. Drugo je poluvrijeme pri zavšetku i započinju nastavci. Pa jedanaesterci, kako mi govori osjećaj.
I radio je zapravo Teslin izum kog je na svoju sreću patentirao Guglielmo Marconi. Ili tako nekako? Griješim li ili ne..pitam se
dok vozim cestom praznom i tihom, kroz noć.
Osjećam neku radsot u tome što slušam prijenos utakmice, kao da sam dijelom nekog slavnog povijesnog trenutka.
Ne zbog nogometa, već zbog nečega što se desilo jednog ljeta. Koliko je to ljeta iza mene i koliko još ispred mene.
nekada ih je bilo beskonačno, sada..tko zna, koliko je kome dato ?
Prisjećam se svog djetinjstva i toga kada sam drijemala na stražnjem sjedištu dok bismo se kao obitelj vraćali s mora.
I tada bi se slušao radio program i pokoja utakmica, mada koliko se sjećam sam nogomet vozaču, mome tati i nije bio od velike važnosti.
Slušala bih glas sportskog komentatora slavnog Mladena Delića a potom bi vjerojatno u kakvom predahu između poluvremena pjevala Gabi ili Arsen.
Osjećala sam se sigurno, tada kao dremljivo dijete, na tom stražnjem sjedišu automobila dok bi se nizali kilometri.
Odrastanje donosi izloženost, neprekidnu brigu, drijemež koji je kao da kriomice krademo.
Vozim, cestom tihom i praznom i kao da mi svakim kilometrom prijenos utakmice postaje sve važniji.
U stvari, sam nogomet, kao niti sama utakmica ne znače odveć niti meni kao odrasloj osobu ali osjećam stanovitu napetost. Neku generalnu, sakupljenu imaginarnu složnost oko same mogućnsti pobjede, nečega nad nečim, u univerzalnom pa i osobnom smislu, kao pobjede dobra nad zlom, premda se ovdje ne radi o protivniku koji bi se mogao nazvati zlom. Radi se o sportu, možda više zabavi, možda ponajviše o zabavi..Ili euforičnom bijegu nacije u bar neku vrst složnosti i uspjeha u nečemu.
Dok se u radio prijenosu izmjenjuju glasovi sportskih komentatora koji kažu kako ćemo svi pamtiti gdje smo bili ove noći, smijem se, jer ću vjerojatno pamtiti ipak, kako sam vozila ovom cestom.,
kroz noć,
praznom i tihom.
Ne znam što bi na to rekao Mladen Delić ali mislim na ta vremena, radio prijenosa nogometnih utalmica i glasa baš Njega, Mladena Delića koji kao da odjekuje u okretajima propelera vjetrenjača vjetrolelektrane koja je već ostala davno iza mene.
Putujem kroz prostor i vrijeme s glasom legendarnog komentatora, putujem kroz prostor i kroz vrijeme sa svojim brigama kojima će pozitivan ishod ove utakmice možda biti dobar znak.
Putujem cestom kroz noć, tihom i praznom
polovica moga bića uronjena u brige, polovica mene kao da putuje svojom autostradom od zlata, kao da hodam kroz život s krune kraljvne koja živi sreću, radost, tihu, neprimjetnu, tajnovitu, moju.
Veličanstvena je ta tišina naših bića prirode s prijenosom nogometne utakmice u eteru – smijem se
napetost raste, produžeci su pa jedanaesterci.
Kao da mi je sve više stalo do rezultata utakmice.
Tiha je ta veličanstvena tišina u napetosti, samo naoko tišina prirode, tišina šuma i polja, tišina mirisnog bilja i zrikavaca.
Tišina mora…
Tišina vjetrenjača i snaga vjetra.
Padaju pobjednički jedanaesterci i pobjedničke obrane Hrvatske.
U srcu sam Plitvica.
Otvaram prozor automobila i vičem sretno kroz noć, tišini.
Kao da mi je stalo.
Čujem..trubljenje i povike s ulice, urlanje nalik lavljoj rici van tonaliteta.
Hrvatska je u finalu.
U svojim sobama, u svojim stanovima, kućama, noćas bit će ljudi koji će bdjeti nad svojim brigama.neću ih poznavati, niti će oni ikada poznavati mene.
Jednim će dijelom sebe biti uronjeni u svoj svijet u kome neće pronalaziti rješenja.
Jednim će dijelom sebe, pitati neki dio sebe..zar je ovo sve?
Samo briga, posao, nastojanje, strpljivost, ustrajanje, tolerancija,..spavanje, ustajanje, škola,učenje, posao, penzija, računi? I zar je to odista sve?
Ili su naše putanje nalik zlatnim autostradama , osunčanim suncem i obasjanim mjesecom? Nešto nalik našem vlastitom kraljevstvu veličanstvene tišine iskonske radosti.
Ne propustimo život.