KAZALIŠTE SJENA

Sjene sve su duže, prizori uži. Kroz otvoren prozor
struji reski zrak. Ljepilo pamćenja popušta. Suši se.
I ljušti. Križ ka zemlji klizi. Grli ga već mrak. Ti rasuti
puti, ti zgusnuti sni… Jaka kiša pljušti. Ne nazire se
ništa. Samo voda hladna. Visok sivi zid. Otpušteni
su grijesi, zatvorene rane. Sav teret se briše.
U kazalištu sjena jedna žena pleše. I ubrzano diše.
Sve tiše i tiše.