Piše: Snježana Banović

Na današnji, ustanički dan,(2.7 7.) evo malog podsjetnika na jednog mog dičnog Sinjanina:

Mirko BOŽIĆ, kazališni praktičar, dramatičar i romanopisac, direktor Drame zagrebačkog HNK (1950 – 1953) intendant (1965. – 1969. Još kao mladić,u rodnom Sinju pokreće amaterske kazališne skupine, piše operna libreta, a u ratu vodi kazališnu družinu NOO Split. Osnivač splitskoga kazališta lutaka (1944.).

Uz studij prava uči pjevanje u splitskom kazalištu te nastupa u baritonskim ulogama (Sima u Gotovčevom “Eri s onoga svijeta”, Escamilo u Bizetovoj “Carmen”, Scarpija u Puccinijevij “Tosci”…).

Od 1943. sudionik NOB-a, od 1944. član Partije. Od 1947. postaje po dužnosti glavni tajnik riječkoga kazališta Ivana Zajca pa je došavši u zagrebački HNK već dobro poznavao kazališnu administraciju, ali i scensku praksu. Neko vrijeme i član Agitpropova Odjela za književnost u koji je spadalo i kazalište. Nakon intendanture (1965. – 1969.) – koju N. Batušić ocjenjuje kao „jasnu, preglednu i cjelovitu epohu“ znatne umjetničke i organizacijske vizije, što je naročito došlo na vidjelo prilikom obnove i restauracije zgrade HNK – prelazi u Sabor gdje uskoro biva imenovan podpredsjednikom.

Plodan pripovjedač (“Novele”, “Djevojka i hrast i druge priče”…), romanopisac (“Kurlani”, “Neisplakani”, “Tijela i duhovi”…), dramatičar (“Most”, “Skretnica”, “Povlačenje”, “Pravednik”…) i scenarist (“Čovik i po”) epskoga stila, jakog društvenog i etičko-psihološkoga, ali i humornoga pristupa, urednik u raznim časopisima, povremeni publicist i kritičar. Nositelj je brojnih odlikovanja NRH i SFRJ, akademik od 1957.

Danas, kao i mnogi drugi velikani iz razdoblja socijalističke kulture – zaboravljen.