Čudna su vremena,
dragi moj.
Sjetno iščezavaju prizori
koje smo dijelili,
godine brzo prelijeću
zagrebačke kavane
i pjesnike.

Malo pišemo,
sve više vremena trošimo
na odgonetanju, nikad završene,
prošlosti:
potamnjeli anđeli,
nagnuti preko ruba,
ne posustaju,
mladi gipki akrobati
podižu hajku na slabije
i one jače.

Nije ovo vrijeme
kojim bi znao koračati.

Ako Bog u ruhu gurua
nepomično sjedi
pred šahovskom pločom,
i ako uživaš njegovu naklonost,
pošalji nam paket
s jabukama i votkom.
U porastu je oskudica uma
i poezije.

Noć je,
i lagano sipi sitna kiša.
Bojim se da tako počinje
priča o potopu.