U nedjelju, neviđeni party u mom rodnom gradu (u poslijeratno doba sve su nas s diplomama od tamo otjerali, bio je pogrom nakon pogroma). Misu će predvoditi naš famozni svećenik Vlado Košić, čovjek blagosti, oprosta, i ozbiljne medicinske dijagnoze. Sličniji Sotoni, nego Kristu. Na funkciji zbog toga što je Vatikan troma utvrda, koja gubi bitku nad vlastitim podanicima, pa čak i ako su nedvojbeno i militantno agresivni; Vatikan pušta na miru balkanska plemena, ne miješa se, moguće je da ih potajno prezire. Slaveni, Schiavi, robovi. nižerazredni ljudi.
Neposredno nakon duhovnog prošiščenja, mještani će za Dan grada biti počašćeni koncertom Marka Perkovića Thompsona (je, to je onaj nesretnik iz spornog autobusa, s morbidnim šalom oko vrata). Župan sisačko-moslovački, Ivo Žinić, upozorava posjetitelje da na koncert dođu “primjereno i dostojanstveno odjeveni”, “bez simbola koji nisu primjereni toj proslavi”, “jer slavimo Dan branitelja te ne želimo da se koncert proglasi neprimjerenim”.
U pitanju je, dakle, koncert iz žanra pastirskog rocka, s povremenim nacističkim aluzijama, i pozdravima (to je ono zbog čega, ukoliko se odviše uživite na Bleiburgu, jako dugo boravite u istražnom zatvoru, a suci vam dodijele milosrdnu kaznu jer ne uspijevaju svojim očima povjerovati da ste baš toliko glupi). I na taj rock koncert valja doći dostojanstveno odjeven; valjda s leptir mašnom i u smokingu, ili makar u pamučnoj majici koja nije nužno crna, i s natpisom u kojem slovo “u” raspolaže repićima.
U mojem rodnom gradu, a svi se negdje slučajno rađamo, brinu se dakle da bi “koncert” mogao biti “proglašen neprimjerenim”. Upravo zbog toga angažirali su pjevača krajnje istrošenih glasnica, i slabog sluha, ali koji je, budimo pošteni, rijetko objektivan prema povijesnim događajima, pa je slaveći “Maksove mesare” iskreno implicirao kako je riječ o vojsci koja se gadila i samom SS-u, koji je bio upoznat s konačnim rješenjem, ali nije bio spreman do te mjere zakrvaviti ruke.
Moj rodni grad, tužni grad građen ortogonalno i dosadno, s dvije bogomolje namijenjene graničarima, topovskom mesu, oko središta, ima slaviti “dostojanstveno”, i plesati na jednostavne taktove čovjeka koji više nema pristupa ni u jednu ozbiljnu europsku zemlju.
Lijepo mogu zamisliti tu “proslavu”, od koje se pristojni ljudi povlače dublje u kuće, taj “dan grada i branitelja” u kojem svi samo iščekuju kada će se, kao deus ex machina, pojaviti fraza “Za dom spremni”, tu svečanu odjeću, koju tamo nitko ne posjeduje, jer ne postoje razlozi za slavlje, te kreature u crnom, koje su same, ili se to odnosi na njihove roditelje, svojedobno izvrsno profitirale od Komunističke partije, a sada im konvenira sve što se makar minimalno unovčuje, ili omogućava protekciju.
Interesantna je ipak ta debilna ideja, da se pozivanjem Marka Perkovića, čovjeka koji uopće nije imao predispozicije uistinu postati pjevač, premda je pohvalno što je od prvog objavljenog albuma dao napraviti zube, čovjeka koji se proslavio isključivo ustaštvom, i pseudonimom automatske puške, bilo što može odvijati “dostojanstveno”. Njegova je pojava sama po sebi ne samo trećerazredna, nego i ponižavajuća. Njegova posvemašnja povijesna nepismenost, i oduševljenje mesarima koji kolju ljude, za koje ne vjerujem da je psihopatsko u mjeri u kojoj je komercijalno, nešto je protiv čega se svaka civilizirana osoba, pa čak i ljudi koji se potajno boje vađenja krvi, podsvijesno buni.
Vi ste, dakle, jednom zapuštenom gradiću na granici, koji vrvi policijom koja u ovom trenutku hvata emigrante, ali izbjegava domaću mrežu krijumčara ljudi, umjesto torte poslužili kancerogenog pjevača. Naredili ste im da se primjereno obuku, kao da je u pitanju Ivo Pogorelić. Sugerirate im da dostojanstveno slave, nakon što ste im servirali zvučnu kulisu, civilizacijsko poniženje. Sve ste to priredili za populaciju koja u gotovo robovskim uvjetima radi za jedinu preostalu industriju, pilane koje kaotično ruše šume, i drvo preprodaju Bliskom Istoku, ili drugim zainteresiranim zemljama, u koje se sirovina izvozi po afričkom principu, a ozlijeđeni radnici osuđeni su na otkaz.
To je ono što se događa iza scene “Dana grada”, “Dana branitelja”. I zbog toga je, valjda, nužan taj opskurni cirkus: militantni biskup koji izgleda kao transvestit, olinjali pjevač koji se diči koljačkim nagonom.