Piše: Drago Markovina (Oslobođenje)

Ovih dana se, uz valjda definitivan početak radova na izgradnji Pelješkog mosta, ta tema po tko zna koji put otvorila u odnosima između Hrvatske i BiH, a onda logično i unutar BiH. I svaki put je sve isto, naporno predvidivo, a zgodno dođe da se mobiliziraju šire javnosti i biračka tijela.

To nas dovodi do zanimljivog pitanja. Ako vas netko svaki put uzme na istu foru i vi uvijek jednako reagirate, tko je onda za to kriv, vi ili onaj koji vam stalno za skupe pare prodaje isti loš proizvod.

Drugim riječima, ovdašnji političari bili bi prilično glupi, a sve jesu, samo to nisu, da prestanu koristiti Pelješki most za bildanje nacionalnog ponosa, kad uvijek postoji značajan broj ljudi kod kojih ta priča pali.

Stvar je, inače, banalno jednostavna. Kako mi je čitav taj kraj na neki način dio šireg zavičaja i put od Mostara do Korčule, preko Pelješca sam toliko puta prošao da ga znam napamet, mislim da mogu ponešto o tome reći.

Za razliku od ogromne većine mojih Korčulana, oduvijek sam smatrao ideju o gradnji tog mosta kao još jednu HDZ-ovu podvalu za neracionalno rasipanje novaca. Umjesto toga, moglo se i trebalo dogovoriti da se iznad Neuma napravi brza cesta ili nastavak autoceste od Ploča prema Dubrovniku, s koje se ne bi moglo izaći na teritorij BiH. To bi bilo puno jeftinije, brže i logičnije.

Međutim, što zbog potreba šengenskog graničnog režima, što zbog pristanka Europske unije da većim dijelom financira taj skupi projekt mosta, njegova izgradnja je očito izgubila svaku alternativu. I skratit će za nekih pola sata put prema Korčuli, prema Dubrovniku skoro ništa, ali će se izbjeći nepotreban gubitak vremena na granici i upadanje u gužve bez ikakvog smisla.

Drugim riječima, premošćavanje Neuma jeste objektivan interes Hrvatske i njenih građana.

To sve skupa može iz raznoraznih pa i kapricioznih razloga, nervirati mnoge u Bosni i Hercegovini, koji mogu biti revoltirani mnogim neriješenim pitanjima s Hrvatskom, statusom Luke Ploče i jadranskih odmarališta u vlasništvu Republike BiH, ali pronalaziti izgovor u protivljenju gradnji mosta u nekakvim fantomskim kruzerima koji nemaju pametnijeg posla, nego da pored Venecije, Splita i Dubrovnika, što prije ubace Neum u svoju rutu ili nekim sličnim ogromnim brodovima koji nisu nikad, niti će ikad, jer nemaju nikakvog razloga za to, uploviti u Neum, doista zvuči bizarno i omalovažavajuće prema javnosti.

To što zahvaljujući tom kapricu Čović dobija još jednu idealnu priliku da se kao državni dužnosnik BiH postavi kao najveći zaštitnik interesa Republike Hrvatske, sasvim je druga tema i jednako je bizarna poput planova o velikim brodovima u Neumu.

No, čitava ova zamarajuća isprazna svađa oko ničega nužno nas vodi na raspravu o mostarskom aerodromu, koji zahvaljujući istim motivima istih politika, životari u statusu neke egzotične piste, umjesto da bude jedna od najprogresivnijih firmi u BiH i generator zapošljavanja u Mostaru. Ne postoji, naime, nijedan razlog, osim sebičnih privatnih interesa vlasnika nekih firmi ili nekih drugih aerodroma, zbog čega promet na mostarskom aerodromu nije neusporedivo veći nego što je trenutačno.

Splitski aerodrom, na primjer, ima znatno veći promet od zagrebačkog, u sezoni je prenatrpan i najveći dio turističkog prometa Dalmacije ide preko njega, uz znatno manji udio često neuvjetnog Dubrovnika i Zadra. Kako se Mostar nalazi tek dva sata autom od Splita i sat od mora, kako je ujedno aerodrom posve tehnički spreman da bude ozbiljna zračna luka, ne postoji nijedna zapreka, osim političke volje, da mnogi turisti za Dalmaciju i svi hodočasnici za Međugorje ne slijeću u Mostar, umjesto u Split, na čemu lokalni autobusni prijevoznik diže ogromne novce.

Jednako tako, nema nikakvog smisla da nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su iz Mostara i okolice izbjegli u skandinavske zemlje, nemaju stalnu avionsku vezu s Mostarom, zbog čega slijeću u Sarajevo, Split ili Dubrovnik, pa se opet satima pate lošim cestama do Mostara. Na koncu, barem je uvedena redovna linija do Zagreba, a isto bi bilo logično napraviti i do Beograda.

Zašto se to sve ne događa, znaju samo oni koji planski koče razvoj tog aerodroma.

Na isti način je neprijateljski prema vlastitim građanima da se toliko dugo oteže sa završetkom autoputa od Bijače do Mostara. To je, recimo, idealan poligon za iskazivanje patriotizma, jer će završetkom tih tridesetak kilometara autoputa središte Hercegovine biti izravno povezano s čitavom Evropom, a od Splita će biti udaljeno jedva sat i po vremena.

Imajući sve ovo u vidu, prosto je nevjerovatno kako nekima nije neugodno voditi imaginarne prometne ratove, dok ne poduzimaju ništa da vlastitim građanima omoguće bolju povezanost i kvalitetniji život