Piše: Romano Bolković

Moja je biblioteka u dva stana i više njome ne vladam ni najneznatnije: gdje je koja knjiga nekoć sam znao i u mraku i, no odavno su potrage za knjigama koje tražim, počesto naprosto stoga jer su mi toga časa pale na pamet bez ikakva posebnog povoda, postale predmetom moga posebnog bavljenja: iako ja nisam praznovjeran jer praznovjerje donosi nesreću, povjerovao sam da ću pronalaskom jedne od tih knjiga metonimskijskog naslova “Putovanja po mojoj sobi”, što je i svojevrsni mise en abymek, ispuniti neki navlastit mantički uvjet početka pisanja moga romana imena: PLAN ROMANA. O tome ćete čitati u sljedećem nastavku ove serije, kad se pozabavim Xavierom da Maistreaom, a sada se posvetimo najknjiškijoj od svih knjiga, kako je naziva N.Katherine Hayles ( https://blog.dnevnik.hr/…/1627066740/in-memoriam-milorad-pa… ) u svome prepametnom eseju “”Corporeal Anxiety in Dictionary of The Khazars: What Books Talk about in the Late Age of Print When They Talk about Losing their Bodies .”: Hazarskim rečnikom.

Hazarski rečnik organiziran je oko događaja koji poput crne rupe utječe na okolni prostor, ali sam ne može biti viđen: cijela je knjiga strukturirana oko jednog sna. Prividno, roman je posvećen tumačenju toga sna. I tu napuštamo tumačenje ovog romana, da bismo ubrzali ionako predugu priču: moja je navika da komuniciram s ljudima koji me nečime zainteresiraju ma tko oni bili; tako sam se javio i Miloradu Paviću. Taman je zgotovio “Unutrašnju stranu vetra” i ja sam ga pitao o porijeklu toposa knjige koja usmrćuje ( kao što to Hazarski rječnik čini). Pavić mi je finom, umornom ironijom odgovorio da za druge ne zna, ali da su njega njegove knjige doista ubile. Možda je govorio o razočaranju odjekom svojih riječi, možda o realnoj cijeni koju pisac plaća za svoj rad ili svome nadahnuću. Toj temi posvetio sam prvi tekst koji sam napisao inspiriran Hazarskim rečnikom: tekst o Tanatosu, naslova: Knjige ubijaju. Onoj drugoj, Erosu, posvetio sam se u tekstu: Drakula kao l’homme fatale.

Oba su teksta otplata mojih dugova Miloradu Paviću i njegovom čudesnom djelu. Naša prepiska nije bila duga, trajala je jednu zimu; njene sjene padaju na bjelinu ovog digitalnog papira i danas.

Knjige koje sam ovdje izabrao, uviđate, mahom su me motivirale na pisanje. Nimalo čudno: u jednom od ovih eseja pronaći ćete misao da je stvarni autor teksta čitatelj. Čitanje je bez mišljenja beskorisno, mišljenje je bez čitanja opasno, kazao je Kant. Knjige u mome nizu ne samo da su me nadahnule da o njima mislim, nego su, poput Pascalovih misli koje su napisane da misle, izazvale te misli da nastave svoj samostalan život u brojnim zapisima koje sam bio prisiljen pribilježiti. Ova dva, o ljubavi i smrti, moguće tumače i koja nam korist od književnosti, ili tog poznog umijeća koje je moguće rafiniranije od pisanja ( Borges ) – čitanja.

Hazarski rečnik knjiga je posvećena čitanju. Svim mogućim čitanjima: univerzumu mogućih čitanja. Stoga i jest najknjiškija među knjigama. Iako, opet, niti jedna knjiga koja tome nije posvećena, nije trebala biti napisana