Metamorfoze metafizike, Marijan Cipra

Piše: Romano Bolković

Ovo je najvažnija knjiga moga života.

Iako bih volio da je Borgesov Opus moj, Metamorfoze metafizike, Tin Radovani će posvjedočiti, meni su Alfa i Omega, iako su tek prva knjiga nikad dovršene tetralogije. Pače, ezoterijski gledano, filozofija je ovdje samo propedeutika antropozofije. Antropozofije koje biva konačno napuštena, u ime Dogme, kako je Cipra i kazao u razgovoru sa mnom, u Nightmare Stageu.

Tko je bio Marijan Cipra, taj jedini filozof koji nikada nije postao profesorom zbog profesora koji nikada nisu postali filozofi?

Cipra je bio lijepa duša.

O toj lijepoj duši zapisao sam:

Ne jednom sam napisao da Zagreb ne podnosi odveć neposrednosti.

Dijelom je to u redu, shvatljivo je to: takav svjetonazor, ili bonton, proizlazi iz građanskog razdvoja javnog i privatnog; na tom razdvoju građansko i počiva, i iz njega izvire ta posrednost kao de riguer komunikacije u uljuđenom društvu.

Evo kako će Englez objasniti da je čak i razgovor o bolesti stvar etikete:

“It is a question of etiquette too.
We are a nation that “mustn’t grumble”, trained from an early age that the only answer to “How are you?” is “Fine, thank you.”
Our vocabulary reflects this. Whether we have had a cold or spent six weeks in intensive care, we will tell you we have been “a bit poorly”. ”

Sjetite se Krležinog “Vučjaka”. Znate li zašto protagonist tog kič-projekta biva naboden u onoj uvodnoj šumi? Ne samo da se nad dramu nadnese malum omen, što jest primaran razlog; ne manje važno jest da ta rana, prilično nedefiniranog smještaja, omogućuje u jednog građanskoj drami fizički kontakt među neznancima već u prvom činu, što je kanonski, ili običajno, bilo nezamislivo.

Vidite, cijeli je naš svijet sazdan na posrednosti; u redu, ne baš svijet, ostaci ostataka toga građanskog svijeta. Zato je u Zagrebu nekako neprilično biti izravan, iskren, javno emotivan… znam da će se ne jedan moj prijatelj – ja sam naraštaj Kavkaza i Zvečke New Wavea – srditi kad upitam: Recite mi jednu stvar koju današnji teenager može na nekom tulumu, tamo, negdje oko dva, u nekom kutu, odsvirati na gitari, a da je ljubavna pjesma napisana zadnjih dva desetljeća? Recimo, to je simptom stanja stvari o kojima govorim.

Ovaj uvod napisao sam iz dva decidirana razloga: da ga netko napokon za/napiše, da kaže ono što ionako svi znamo, ali i da pripremim teren za sljedeći pasus:

Nehajev je, uvijek citiram te besmrtne riječi, rekao da je bolest pamćenje tijela. Moje je tijelo fotografskom memorijom zapamtilo neke od najboljih dana moga života, koje sam proveo noću. Stoga se uglavnom svake večeri, kao da me je Vrag nokautirao, stropoštam u krevet kao na pod ringa. I onda do jutra nebeski sudac, sam dragi Bog broji u nadi da će konačno mahnuti rukama i proglasiti knock-out. No nekako prije deset – govorim figurativno – ja se uvijek dignem. Jer, kako je veliki Ante Prkačin kazao – u tome je doista velik: zaletite se vi, svjesni da vas kane ubiti, u automobilsku prepreku na autoputu, pritisnuvši papučicu gasa do kraja – nije sramotno pasti, sramotno je ne ustati.

I tako se ja ustajem već dobar dio života i dižem ruke u gard, onako, šoljanovski, da budem jak u nepoznatu svrhu.

Je li ovo bilo dovoljno iskreno?

Ili da se o tome štogod kaže građanski, posredno?

Probat ću ovako:

Slavenski su jezici sveti. Čak i dijalekti: o kajkavskom kao navlastitom jeziku metafizike neporecivo je to ustvrdio profesor Branko Despot.

Isto i ja mogu umah dokazati:

Iskoni bě slovo, prevodi slavenski apostol Ἐν ἀρχῇ ἦν ὁ λόγος. Bolje se ne može kazati: u tri riječi, Trojstvo. Iskon, onaj što je od kona do kona, bě koje je i bivstvo i bivanje, i Slovo koje bje i jest Bog. Sve troje govore jedno te isto i Sve je tu Jedno. Savršenije se ne da reči.

Hrvatski jezik, da uposebimo primjer, do uglačanosti je poslovice istančao izraze koji somatiziraju naše duševne dispozicije, ili, kazano rječnikom manje suvremene mitologije: izraze koji daju da do riječi dođe riječ kad tijelom postaje. Dat ću dva uvriježena primjera: ako vam ljudi idu na jetra ili stvari uzimate k srcu, ne budite sigurni u dugovječnost. Zapanjujuća dijagnostička točnost ovih izraza koji otjelovljuju apstrakcije – uzimanje stvari k srcu emotivnu preosjetljivost, ljutnju pak izraz ideš mi na jetra – ne mora čuditi: starodrevna medicina zna da je ono izvanjsko ono nutarnje, pa emocije utječu na rad naših organa: zar vas nije stislo u prsima za brojne tuge?

O toj mistici bolesti govore i nazivi naših bolnica. Dopustite mali uvod:

Vi naravno znadete da Zagreb leži na 16. meridijanu. 16. je meridijan po nečemu za nas posebno zanimljiv: geografija sacra uči da na taj meridijan pada projekcija mača Sv.Mihaela. Cool! Sva mjesta na tome meridijanu – recimo Monte Gargano – imaju nešto posvećeno Mihaelu: Zagreb nije iznimka – Zagreb ima Mihaljevac.

Očito, gradski su oci ne samo poznavali, nego i uvažavali ezoterijske predaje: Zagreb je mjesto za posljednjim grobom, kako mu i samo ime kazuje: mjesto za grebom: Zagreb kao poprište Apokalipse.

No, Zagreb i na drugi način odaje svoju mističnu narav: cjelokupna je topografija grada podređena okultnom naumu.
Krenimo od totala: Zagrob je smješten u skladu sa strodrevnim načelima situiranja grada: sjeverno je planina, južno rijeka. Grad se dijeli na profani i sveti: Gradec i Kaptol. Dualizam se nastavlja i nadalje, u Gornjem i Donjem gradu, kao i u podjeli na Zagreb s ovu i onu stranu Save.

To dualističko načelo ipak najočitije dolazi do izražaja u samom središtu grada: gradski centar nema jedno srediste, nego dva: tipična je to maniristička elipsa čija su dva središta – Sein und Zeit, Izvor i Sat. Netko nesmotren u taj je izvor odmah po obnovi hrvatske drzavnosti htio staviti svoj potpis u obliku neobrađene kocke, bezoblične tvari, onoga sto bismo sasvim precizno nazvali prima materia i sto svoj pandan ima u Kožarićevom savršenom Suncu, no, netko je smotreniji upozorio da bi takav smještaj kamene kocke u Manduševac moguće bio odveć slavodobitan ili, jednostavno, preupadljiv.

Bilo kako mu drago, obračun se materijalističkog principa s onim duhovnim nastavio i na ulicama glavnog hrvatskog grada: na mjestu dodira svetog i profanog postojala je spona karakterističnog imena: Krvavi most.

Tumačiti sada zašto su, primjerice, zagrebačke bolnice posvećene Svetom Duhu ili Rebru, sasvim je suvišno: Mihaljevac nas navodi u sasvim točnom pravcu, u smjeru konačnog obračuna s nečasnim junakom s početka naše legende i Povijesti: sa zlaćanim angelusom koji iluminira s krova Oca Domovine ove panonske i balkanske tmine, noseći svoju luč postojano, kao autentični Anđeo Prosvjete.

Ovako bi scenu priredio neki baroknjak, coprnjak Crne škole gornjogradske. A onda bi uveo, napokon, i junaka svoje priče: to je moj istinski junak, osoba kojoj se cijeli život divim, moj profesor Marijan Cipra, koji se do posljednjega daha uvijek dizao, kako će se vidjeti, čak i iz mrtvih.

Ovako je to bilo:

Cipra je već duže vrijeme bio teško bolestan. Kaže mi Dimitrije da je Cipri pozlilo, ali da ga je Katarina odvela u frizeraj. Cipra se ošišao, ustao, zakoračio iz salona i – srušio mrtav!

Ne znam, nisam bio tamo, ali tvrde da su onda došli po njega no da je Cipra – oživio!

Odveli su ga u bolnicu i dva dana potom, u petak, u podne i trideset, Cipra je opet umro.

Čudesno.

Umro je, dakle, kao što je živio.

Čudesno.

Mogao bih kazati da sam u naročitom smislu bio Ciprin učenik.

Ovako je to bilo:

Toga je ljeta, kad smo proširili krilaticu Verlust der Mitte, Cipra zbijao nevjerojatne šale: upoznao nas je Amir Damir iz Abu-Dabija, kako je Cipra od milja zvao Riđanovića, a zbližio nas je humor: moram priznati da smo zapravo mahnitali, smijući se svemu na svijetu, i onome što jest, i onome što bi moglo biti. Recimo, Cipra bi donio serioznu njemačku reviju s editorijalom o nacističkom periodu Martina Heideggera, i onda bi počele kuljati i frcati opake, iskričave, razorne, maliciozne, genijalne, tipično manirističke šale – manirističke, jer riječ je o duhovitosti kao uzoritom vidu duha, o witzu kao oštroumnoj dosjetki – koje su par mjeseci kasnije, upristojene, osvanule i u “Filozofskim istraživanjima”, kao visokoparno prenemaganje tobože oko Hiedeggera:

“Kad god i gdje god je riječ o Heideggeru za mene odvajkada (von je) predstavlja temeljni problem sljedeće: Heiddegerovo mi je filozofiranje, naime, od prvog dodira s njime antipatično.“

Uostalom, već sam način na koji je Cipra znao čitati novine, bio je spektakl po sebi i za sebe.

Sve u svemu, toga sam ljeta, kao student druge godine filozofije, upoznao Marijana Cipru i postao neka vrst, tja, recimo: kalfe.
Naime, Cipra je ovako osmislio vlastiti comeback:

U prepunu aulu Filozofskog fakulteta, u crnoj pelerini, s bijelim rukavicama, lelujajući kao nejasna faustovska sjena, ušao je bešumno i jednako diskretno – sjedio sam osamljen u prvom redu – zamolio da ga upozorim na vrijeme (Zeit): okrenut leđima prema auditoriju, čekao je da prođe akademska četvrt.

Desetak smo minuta sjedili u potpunoj tišini. Kad je vrijeme došlo (Augenblick), Cipra se okrenuo prema studentima, uključivši kazetofon iz kojega se začuo valcer. Nakon minutu-dvije isključio je glazbu, na ploči nacrtao istokračan trokut, i započeo tumačiti pitagorejske tajne: ponad trokuta je napisao Est Demon Deus Inversus, a onda je krenulo: Iz hen je slijedilo pola, kvadratni korijen iz dva, koliko je hipotenuza trokuta sa stranicama veličine 1, a taj je kvadratni korijen iz dva neodređena dvojina, mnoštvo. To je bila sveta pitagorejska tajna, a izdajniku te tajne pitagorejci su…

Ali, to sam već, kao đavolji učenik, ovdje opisao pretprošloga proljeća:

…pun amfiteatar, Cipra u crnoj perlerini, sluša se valcer, a on obrazlaže trotakt, Marsilia Ficina, pitagorejce i kako iz onoga hen nastaje pola, korijen iz dva, neodređena dvojina – mnoštvo! Hippasus iz Metapontuma otkrio je da je taj broj iracionalan, ali, Hippasus iz Metapontuma otkrio je i ine tajne pitagorejaca: bratstvo mu je za životo podiglo nadgrobni spomenik! Jedan je trokut dozivao drugi: hipotenuza koja je neodređena dvojina ubrzo je presijecala katete čineći hipotenuzu inverznog trokuta i odjednom je pred nama stajao Solomonov pečat! Tu je negdje u dvoranu ušao korpsukularni Marsilio Ficino…

Divni moj profesor Cipra!

Da, nikada neću zaboraviti tu sipku večer u kojoj je Zagreb postao flamboajantni gotski Tübingen, barem na Sat tijekom kojega je sva čarolija Ciprinih vrhunaravnih moći zauvijek začarala mnoge očarane duše, koje su po prvi puta vidjele i čule Filozofiju na djelu: činila nam se kao neka magija, neka praktična metafizika!

Ako je ikada ovom sjenovitom zemljom hodao čovjek koji je našem anakronom izboru studija dao smisao i zauvijek ga opravdao, bio je to Marijan Cipra.

Slušajući Cipru, mogao si gledati kroz vjekove.

Dobri moj profesor Cipra, lijepa duša!

Njemu ću posvetiti tri teksta: jedan ludički, posvećen Poetici zavjere, drugi mističan, u konačnici ukonačen u Kristu, kako je i Cipra skončao, te treći o otajstvu koje je Cipra razotkrivao. Neka ta Poetika zavjere, Tko je taj treći?, i Izdaja podsjete na najvećeg koji je u ovom podneblju išta filozofski mislio i pisao.