Ljudi si najčešće uzimaju život
na mjestu koje gleda prema oceanu,
istražila je Anita Muhl.
U doba dana
kada sunce zalazi za vodu.

Možda je to zato jer su valovi koraci putnika,
a možda ih tek začara neobično svjetlo
na vrhu kraste.
Kad svijet čudno zasja i sklizne niz vodeni dol.

Iza leđa ostaju jezici koje ne razumijemo,
poruka napisana na letku u Anatoliji,
ovalni komad jantara iz Krakowa
prenošen iz ruke u ruku.
S nepomičnim mravom
u stvrdnutom svjetlu.

Nepotrošene ampule zraka
blistaju neupotrebljive
posvuda
kao muzejski izlošci.

/kolovoz 2017./