Da, zaista, tko je treći koji hoda uvijek uz tebe? Brojim li, samo smo ti i ja, ali kad pogledam uz bijelu cestu, tu je uvijek još jedan u hodu pored tebe, klizi zakrit smeđim ogrtačem, zakukuljen, i ne znam je li muškarac ili žena – ali, tko je to s tvoje druge strane? Tako piše T.S. Eliot u svojoj “Pustoj zemlji”; njegove bilješke otkrivaju da su stihovi potaknuti nekom antartičkom ekspedicijom, za koju misli da je ona Shackletonova: neki član, na rubu svojih snaga imao je stalnu iluziju o prisutnosti jednog člana više no što ih se može stvarno izbrojati. Eliot, nepouzdan pripovjedač, poziva se na deseto poglavlje knjige Sir Ernesta Shackletona „Jug“, objavljene 1919. Nadalje, tu je i neizbježna aluzija na Luku 24,13: I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. (14) Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. (15) I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. (16) Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima.

Jasno, Eliot je poeta doctus i on ovaj problem „trećeg čovjeka“, rješava već fokalizacijom: ne čini se da je narator u ovom odjeljku glavni pripovjedač: pripovjedač govori o prisutnosti koja se osjeća, iako nevidljiva: kad gleda niz cestu vidi osobu kojoj se obraća u društvu misteriozne figure, i nismo sigurni je li ikada hodio s onime kome govori kao što to čini zakrabuljeni neznanac. Pametni knjiški vidioc reći će: ostaje neizrečeno je li ta figura uzrok ovog razdvajanja. Treći se čini duhom: hoda kao da klizi. Pojava je zakukuljena i govornik ne može pouzdano kazati je li muška ili ženska, ali, Eliot nam prethodno nudi ključ: bilješka uz stih 46 asocira zakukuljenu figuru s Frazerovim Obješenim Bogom. Tu dolazimo i do motiva arkane Obješenog koju Madame Sosostris nije mogla vidjeti za čitanja Tarota u stihovima 54 – 55. Odmah ću ovdje raspraviti ovaj okultni motiv: dvanaesta velika arkana klasičnoga Tarota porijeklo vuče iz srednjovjekovnih pittura infamante kojima je svrha bila sramoćenje izdajnika osuđenih na način svojstven tadašnjoj Italiji: vješanjem o jednu nogu o galge. Ono što povezuje arkanu The Hanged Man i motiv „trećeg čovjeka“ neobična je okolnost koju, ne znajući to, objašnjava E.A.White, izdavač klasičog špila Tarot-karata: iako se tu čini da je riječ o žrtvi, (lažnom) mučeništvu, Velikom Djelu, dužnosti i koječemu, White usput veli da ova karta, kao cjelina, sugerira život u suspenziji, ali život, a ne smrt. White tu misli na živo drvo, koje mnoge zavodi da Obješenjaka tumače kao Odina a drvo kao Yggddrasil, nordijsko stablo svjetova, što je ovdje stranputica. Bitna je ta suspenzija života: preživljavanje u blizini smrti, život koji se vraća iz momenta in extremis.

A propos, Sir Ernest Shackleton u posljednjem paragrafu poglavlja pod naslovom „Kroz Južnu Georgiju“ govori o tome da je njegovu ekspediciju vodila sama Providnost, ne samo preko snježne pustoši, nego i preko mora koje odvaja Elephant Island od njihova pristaništa; Sir Shackleton diskretno dodaje da je tijekom tih dugih 36 sati puta po ledenim planinama – dojmljivo ih opisuje kao pretpotopno čudovište – imao dojam da ih je četvoro, ne troje! Šutio je sve do dolaska na cilj, ali nakon toga član ekspedicije Worsley je progovorio: “Šefe, imao sam zanimljiv osjećaj da je s nama još jedna osoba“. I Crean je priznao isto. Gotovo je nestvarno neobično da su obje grupe njegovih ljudi, neovisno jedna o drugoj imale istu senzaciju. Shackleton svjedoči “glad za ljudskim riječima, hrapavost smrtnog govora” u pokušaju da se opiše ono neopipljivo, ali zapis o našim putovanjima bio bi nepotpun bez osvrta na temu vrlo blizu našim srcima, završit će. Shackleton je bio racionalan čovjek: njegovo Third Man iskustvo pratila je nevoljkost da o njemu raspravlja, iako ga nikada nije napustilo. Londonski Daily Telegraph je zabilježio: “Postoje neke stvari o kojima se nikako ne može govoriti. Gotovo da slutnja o njima dolazi opasno blizu svetogrđa. ” Gotovo da bismo pomislili da je tu rečenicu napisao Wittgenstein.

Sažmimo ovaj taj motiv, ako ga ne želimo reducirati na – ljubomoru: sirota Vivienne Eliot u svom je braku osjećala „that she was in some obscure sense competing with someone whose presence was more felt than seen.“

“Treći čovjek” je fenomen “osjetilne prisutnost” koja se javlja ljudima što su dosegli apsolutne granice ljudske izdržljivosti. To se prisuće različito opisuje: kao da je anđeo čuvar, duh, sjena, psihopomp, božanski pratilac etc.; kako god ga opisivali, svodi se na jedno: na mehanizam preživljavanja, pri čemu je ljudsko biće u ekstremnom i neprijateljskom okolišu, a može se uz pomoć i vodstvo izvanjskog entiteta izvući iz pogibli i spasiti život. Sumorna ga suvremena mitologija, ona psihološka, svodi na suhoparni coping ili zanimljiviji bicameralizam: potonje je hipoteza koji tvrdi da je ljudski um pretpostavlja stanje kognitivnih podjela između jednog dijela mozga koji izgleda kao da se “govori”, dok je drugi dio taj koji sluša i pokorava se – dvodomnog uma. Praktičnu primjenu fenomen ima u liječenju trauma. No, fenomen iskustva trećeg čovjeka, nužno je istaknuti, događa se psihički zdravim osobama. Prisutnost nije psihotična epizoda. Psiholog s University of British Columbia, Peter Suedfeld, tvrdi da “to može biti adaptivni odgovor na abnormalno stanje”, te da je on “ne nalazi osnov za to kategoriziranje kao psihijatrijski simptom, osim njegove površne sličnosti s nekim psihijatrijskim halucinacijama.” Psiholog J. Allan Cheyne piše da fenomen nema ništa ni s onime što se naziva zlokobno nadahnuće: s noćnim morama ili predatorialnom prisutnošću. Iskustvo trećega čovjeka nije san, niti je zastrašujuće. Filozof William James je bio jedan od prvih koji su pokušati artikulirati to iskustvo. U svom radu iz 1958. zapisao je: „To je…percepcija onoga što se može nazvati ‘nešto tamo’.“ Vele da je svojstveno iskustvu australskih Aboridžina za ritualnog putovanja, walkabouts.

Moram na kraju općeg dijela istaknuti jedno: fenomen nema ništa s Platonovim konceptom ponuđenim u Parmenidu, koji Aristotel razvija u Metafizici: argumentom trećeg čovjeka, τρίτος ἄνθρωπος, koji možemo i ovako formulirati: ako je čovjek kojeg vidimo sjenka ideje čovjeka, da bi tu ideju mogli pojmiti, mora postojati ideja čovjeka iznad nje, itd. u beskonačno, čime sam koncept svijeta ideja postaje besmislen.

Spominjem ovaj motiv, jasno, pro domo sua. Priča ide ovako:

Jednoga jutra, devedesetih, probudio sam se u mahnitom skoku – nikada prije ni poslije u životu, jer spavam jako dobro, u mistimingu doduše, ali kad zaspim spavam osam sati bez buđenja – i istovremeno se pridignuvši u krevetu počeo sam mahati rukom, desnom, praveći u zraku križ. Htio sam se time zaštiti. Htio sam otjerati utvaru. Naime, netom prije toga, u polusnu, ili u snu, ili već kako,do kreveta mi je stajala prikaza u smeđem, s kukuljicom. Uspio samo pitati za ime. Prikaza je odgovorila: Vivaldini. U tom sam se trenu panično prepao, ne imena, nego cijele te situacije, valjda je postavši svjestan, i iako ne znam jesam li sanjao, ili ne, bio sam toliko ustrašen da sam počeo dozivati – majku. Naprosto sam dva, tri puta zavikao. Taj događaj je ostao inzularan: ništa se nije dogodilo ni prije ni poslije. Niti mu je ikakav eksces prethodio, niti mu je uslijedio. Jedino, ja sam zapamtio tu utvaru u smeđem, kao da je imao franjevački habit, samo grublji, od sirovije tkanine, i nikada je nisam zaboravio. A onda sam pronašao ovu priču, da stvar bude zanimljivija, u objašnjenjima Puste zemlje koja je moj pratioc od doba kad nije bilo nikakve šanse da je razumijem, iz osnovne škole. Rad je izdavao naime knjižice, i mene je dopala u osnovnoj školi ta Eliotova zbirka poezije. Kako sam pročitao Pustu zemlju, doduše i Prufrocka, tako sam poludio za tim pjesnikom, mada to za mene nije značilo ništa osim neopisivog užitka. Niti sam ja tu previše razumio, niti sam tražio tumačenja. Naravno da sam doskora doznao za njih, jasno da sam odmah posegnuo za Ezrom, kad je već miglior fabbro – a to je zapravo onaj Arnaut Daniel – ali, više od racionalnih razloga fascinirala me je naprosto – poezija. Ludio sam od prvog dana za Feničaninom Flebom, nekad lijepim kao mi danas, oduševljavala me je baš ta Smrt od vode, najavljena u stihovima gdje je i naš Obješeni čovjek – ali inverzno obješen – i da ne duljim: tridesetak godina kasnije, odjednom se stvorio netko s kapuljačom, koji je bio taj treći čovjek, a to sam odmah znao, jer priču o trećem čovjeku sam pak ispričao u Crvenom snu, jednoj svojoj skici za film iz osamdesetih: osoba se brije; odjednom, zrcalina se okrene od nje; osoba padne u nesvijest; ona, ne znamo je li to zrcalina ili ta osoba, krene u grad, i odlazi recimo u posjetu; u međuvremenu, onaj koji je pao u nesvijest ustaje, dovede se u red, i sam izlazi iz stana; kreće u grad i u tramvaju, gledajući kroz staklo, vidi samoga sebe kako u tramvaju koji ide u suprotnom smjeru gleda kroz prozor…

Kroz godine pokušao sam sebi objasniti Vivaldinija. Mislio sam da je demon, za kojega sam ovako pisao: više od vodiča duše, vodič i tijela. Danteova Beatrice, koja je objava Božja, a ne Vergilije, koji je ljudski razum. Muškarac, a u biti žena. Biće na granici istine i privida koje zna oboje: zato demon. Granično biće: višak u znanju smrtnika, govorio je Cipra, višak je privida, i stoga je manjak istinskoga znanja; taj višak koji je manjak, jest gospodar smisla, ništa a sve, kao Shakespeare. Uspoređivao sam ga i s Kristom, mada bogohulno: Krist je više no Bog, jer je i čovjek; ali čovjek je manje no Bog – u tome u čemu je više, Krist je manje od Boga. Stoga jer je i čovjek – pravi sin čovječji – Krist je u isti mah i više i manje od Boga. A opet, zamišljao sam ga i kao glazbu: ako je Vivaldini, možda je psihopomp, vodič duše, a koje je suptilnije vodstvo do ono glazbe? Ona je najsuptilnija vodilja kroz svjetove, kroz ovaj, tvarni, i onaj bestvarni, kroz koje svejednako prodire. Vodič nas vodi da postanemo mudri. I mudrac kao i demon može znati obje strane, i istinu i privid, pa mu je stoga narav ne samo božanska nego i demonska. Razmišljao sam je li Vivaldini samo subjektivna iluzija, ili se ukazuje kao nešto realno? Možda je objektivno bio prisutan, ali ne kao istinsko postojanje, već prividno: kao što su zrcala ujedno svjedočanstvo naše prisutnosti, baš kao i prividnosti te prisutnosti. Problem dakle nije bio u tome da mi se Vivaldini priviđa, da je obmana: začuđujuće je to kako Vivaldini kao privid jest, kako kao iluzija objektivno postoji – a očito je da je privid jedini vid njegova postojanja u svijetu. Vivaldini je kao privid vid istine same, tješio sam se studentskim čarnoznanstvom.

Tri desetljeća kasnije dao sam jednoj srodnoj duši da pročita ove redove; odgovorila mi je:

Pročitavši tvoj tekst koji počinje s Eliotovom poemom i pitanjem o trećem čovjeku. Od svih objašnjenja za taj tekst, naravno da sam najprije zamijetio Eliotovu notu o učenicima na putu za Emaus. To je moj svijet, moje slike, i mada je ekspedicija na Antarktici imala dobru priču, a zanimljiva je i teorija o smrti, ili nekoj bivšoj ljubavi koja ga prati poput utvare, moja je glava iznašla optimistični odgovor na pitanje u svjetlu biblijskog teksta. Who is the third man? Prepoznaješ ga u lomljenju kruha. Asocijacija je našla mene, jednostavno. No, obzirom da u tvom tekstu nije baš sve tako biblijski svjetlo i prozračno, išao sam to isto jutro (mislim da je bilo jutro) provjeravati i čitati „The Waste Land“. Nakon čitanja teksta, mogao sam samo potvrditi prvu asocijaciju, mada ga ne poznajem dobro, mislim da imam dobar osjećaj za stanja izražena biblijskim aluzijama. Pri tome se uvijek vodim prvim pravilom u citiranju biblijskih tekstova: dobronamjerni autor kad citira stih misli na cjeloviti kontekst u kojem se misao nalazi. A duše što iskreno traže, općenito ne mogu sakriti vapaj za cjelovitošću. Fragmentirani Eliotov tekst o pustoši, ruševinama modernog i antičkog svijeta, traži cjelovitost unutarnjeg i vanjskog svijeta – i u tom smislu poseže za Biblijom. Tako se meni čini. E sad, da je Eliot znao hrvatski, bio bi Tin Ujević, i jednostavno napisao da riječ ‘cjeloviti’ zapravo znači ‘cjelov i ti’. Ali Eliot je na sanskrtu i na kraju rekao tri puta mir, shanti, shanti, shanti. No, rekao bi Jeremija u nekom drugom kontekstu, mira nema. En shalom. Osobno, ako sebe promatram kao pustu zemlju, mogu reći da mira nema – bez Krista, jer neke rane je mogla zaliječiti samo sakramentalna prisutnost: bilo to otajstvo susreta ili vidljivi znak nevidljive milosti, kao razlomljeni kruh. I ta sakramentalna prisutnost, neizreciva, uvodi me u otajstvo cjelovito, u sve dimenzije, gdje ono najbolnije postaje dio Kristova predanja, trpljenja ali i uskrsnuća. Lomljenje kruha, osim sakramentalne dimenzije, govori mi o davanju drugima. Bez tog dijeljenja, Krist meni ostaje nespoznatljiv. A lomljenje kruha je trenutak u kojem Krist zahvaljuje, prikazuje i dijeli s drugima svoju žrtvu. To mi je pomogao shvatiti Albert Vanhoye, u svojim fenomenalnim meditacijama o Kristovoj žrtvi, gdje kao ključ svega izdvaja zahvaljivanje. Krist lomeći kruh zahvaljuje Ocu na svemu, ali baš na svemu unaprijed, prije svoje muke. Kao što je zahvaljivao Ocu moleći se pred Lazarovim grobom. Na čemu je tada zahvaljivao kad je sve pošlo naopako? Njegova je zahvalnost izraz ljubavi koja prihvaća sve što dolazi od Oca kao ljubav, zahvalnost je otvorila kanal, tumači Vanhoye, put Božjoj dobroti i životu koji se želi davati sve više. Kad naučimo zahvaljivati s Kristom, onda postajemo i dionici života koji po njemu dolazi. Hraneći se, simbolički i stvarno tim komadom kruha, koji za mene znači cjelovitost života: i ljubav i poslušnost, i trpljenje i darivanje, i smrt i život. I sad bih najradije pobjegao, jer svaki put kad trebam tumačiti što je ‘lomljenje kruha’ ostanem bez teksta. Zato volim čitati poslanicu Hebrejima, mada je slika koju nam ona predlaže još teža: ne govori o kruhu, već o krvi Kristovoj. Po njoj tumači žrtvu i smisao Kristova svećeništva. Kaže na jednom mjestu da je Krist po svojoj krvi jednom ušao u Svetinju, prinijevši jednu žrtvu jednom zauvijek. Kao što je starozavjetni Veliki svećenik jednom godišnje ulazio u Svetinju nad Svetinjama te poškropio Pomirilište krvlju ( Jom Kippur ), Krist, tako ja to vidim, u hram našeg srca ulazi sa svojom krvlju, i škropi srce, hilasterion, pomirilište. Ne teče više naša krv, već njegova, natopljena njegovim Duhom, i nije to više srce od kamena. Ali krv, da bi bila prinesena, mora biti prolivena. (…) Tako i kruh, da bi bio podijeljen, mora biti razlomljen, u zahvalnosti. (…) Manjak empatije može biti i posljedica kulture koja se predugo ismijavala s kršćanstvom, pa sada ne može niti odglumiti bon-ton. I neće od tog stava prizdraviti dok ne upozna Krista, dok ne krene s njime na ovaj ili onaj način lomiti kruh – to ostaje ‘pusta zemlja’ nezahvalnih. Usput: otvorena mi je fotografija tvog teksta o Vivaldiniju, tako da svako toliko bacim oko na nj. Tekst mi se, takav kakav je, stvarno sviđa jer – ja ga tako doživljavam – odiše poniznošću. Mada ima puno velikih riječi i slika, ima u njemu nešto tako autentično skromno i maleno. Danas sam bio na misi, a današnje evanđelje, jer smo u Uskrsnom vremenu, govori baš o epilogu povratka iz Emausa. Nakon toga, kaže Luka, stane Isus posred njih, a oni su mislili da vide duha. U prijevodu se koristi riječ fantasma, no u grčkom izvorniku tu stoji pneuma. Učenici brzo shvaćaju da Uskrsli ima tijelo i rane, nije samo duh. Grčka riječ fantasma u Novom zavjetu pojavljuje se u drugom kontekstu, dva puta, i to u epizodi gdje učenici dok je Isus u molitvi idu brodom na pučinu Galilejskog jezera, te ga usred noći vide kako hoda prema njima po moru. Matej i Marko će reći da su se prepali jer im se pričinilo da vide utvaru: ἔδοξαν ὅτι φάντασμά ἐστιν, Meni je u ovom tekstu zanimljiva dimenzija percepcije duhovnog, dopustimo da su evanđelisti htjeli reći da učenici vide Isusa koji im ide ususret zato što u tom trenutku moli za njih, i oni svi, bez iznimke, vide tu prisutnost – duhovnu. No obzirom da sami nisu u molitvi, nisu u tom svijetu i nemaju ključ, ne znaju razlučiti što vide i boje se. Dok im se Isus ne otkrije riječima, „Ne bojte se, ja sam (ἐγώ εἰμι)“. Ja sam, ili ja jesam, je ključ, jer snagom njegovih riječi njima se otvaraju oči, odjednom percipiraju stvarnost, pred sobom imaju Gospodina.