– Dvije knjige u životu smo izgubili. Ono, baš izgubili, valjda nekome posudili i kako to već biva, ne znamo gdje su pa ih uvijek iznova posuđujemo u knjižnicama. Prva: Zavičajni muzej, druga: Strah i nada od Nadežde M., rekao je Charlie.

– Iako tvoju opasku shvaćam u potpunosti, pravit ću se da ima samo doslovno značenje, jer, tako mi daješ motiv za pitanje svima na Vaseljeni: A koja je knjiga vaš Zavičajni muzej? Ja sam tako par puta u životu kupovao, dok nisam svim prijateljima jednostavno pouzimao pa sada imam, mislim, tri primjerka Zlatnog teleta! Kako ga kupim – nestane mi! I sve tako negdje do kraja faksa. (Kad sam još knjige posuđivao, što odavno više ne činim.) Zapravo, neki sam dan kazao majci da bi bilo zanimljivo izračunati sate moga života koje sam proveo prekapajući knjižnicu u potrazi za nekom knjigom. Kako su knjige, kako već to biva, u dva reda, kad mi neki naslov ustreba nakon predugog vremena, s mutnom predstavom o tome gdje bi knjiga trebala, ili mogla biti, gledam u hrbate kao žene pomoraca u pučinu. To nije običan ritual: redovito se sav izbezumim jer nikada ne odustajem, sve i kad po treći, četvrti put uklanjam neki red knjiga, i u tim trenucima zaista vjerujem u postojanje malicioznih gnoma koji knjigu iz nepatvorene zlobe skrivaju sve dok je tražim. Terminus technicus otih gnoma jest: potuljci (potuljeni patuljci). Faze fanatičkog entuzijazma izmjenjuju se s onima defetističkoga očaja: u trenucima beznađa jasno vidim kubaturu prostora, kvantiteti postaju zorni i plastični, izvjestan mi je sasvim borgesovski broj knjiga koji mi nije neposredno prezentan, ali je decidiran, aritmetički dakle precizno određen, i posve uvjeren da sam nakon sat, dva potrage prevrnuo svaku knjigu knjižnice, živo sam uvjeren da je u ovoj prostoriji dokazano nema! A opet, i tu se rađa vrag, morala bi biti. Jer, velim, odavno knjige ne posuđujem, sad više ne moram objašnjavati zašto. Jasno da je problem to složeniji uzme li se u obzir da nije riječ o jednoj prostoriji, ali, govorim načelno, stvar je sasvim matematičke, gotovo geometrijske naravi: toliko i toliko knjiga na toliko i toliko jedinica prostora! Često shrvan odustajem, i onda knjigu opisujem bližnjima koji sutradan nastavlju potragu, vrlo, vrlo često sasvim uspješno je okončavajući. Prije par dana spominjao sam tekst Zlatana Čolakovića o anagnorisisu, objavljen u Latina et Graeca br. 21, iz 1982. godine. Tražio sam časopis oko pola sata, i onda mi je palo na pamet da bi mogao biti na drugoj – adresi! O užasa! Na sreću, zaista je i bio, ali tamo gdje nikako ne bi trebao biti, pa sam svoje otkriće platio s još sat vremena prevrtanja knjiga koje je kudikamo lakše pobrojati, ali je nemoguće kazati ne skrivaju li ipak naslov koji sam, i nakon treće pretrage, previdio. Ovaj je moment zapravo presudan: neke knjige ostavljam na mjestima za koja u trenutku pohranjivanja iz nekog neobičnog razloga smatram da su toliko istaknuta, da ću knjigu (priznajem, činim to i s drugim predmetima) moći s lakoćom pronaći i za godinu, dvije, sve ako već na nju u međuvremenu i zaboravim. Naravno, upravo je to mjesto sporno: kasnije, kad mi predmet ili knjiga ustrebaju, pokazuje se da se ne mogu sjetiti ne samo toga gdje je knjiga, nego ni logike koja me je navela da neko gdje sebi protumačim kao uočljivo, kao mjesto koje je očigledno, koje je najlogičnije mjesto za odlaganje toga što mi treba biti nadohvat ruke u pola noći, ako ustreba. Red kojim slažem knjige, jasno, postoji, ali, tek je nekolicina onih koje poput mastifa u uzgajačnici doga održavaju red: tek par je repera, ostale stalno cirkuliraju, iz raznih razloga: zbog čitanja ili pritoka novih, svejedno. Mislim da vodim neki rubni, arhaični i apovijesni rat s pokvarenim i užasno zluradim potuljcima koji, uopće u to ne sumnjam, ovakve psine čine i drugima. Jedino, izgleda da na mene uvijek mogu računati. Moji me ukućani toleriraju, što znači da me dobrano sažaljevaju. Iz ove navike izvlače općenitije zaključke, i nitko se više ne obazire na moje povike koji počinju famoznim riječima: Gdje mi je…? S druge strane, neopisivo sam uredan. Ključevi stana nikada ne vise na kukici predviđenoj za ključeve automobila: sve ima svoje mjesto, hoću kazati! Jedini je moj problem u tome što se ta mjesta umnažaju, da o atopiji i heterotopiji uopće i ne govorim. Možda je moja ljubav spram Japana motivirana ovim eurocentričkim horror vacuiem? Možda je žudnja za prazninom reakcija na europski kulturni detaljizam. Više ne tražim odgovore na ta pitanja. Trenutno tražim Zavičajni muzej, dovraga, baš ste morali spominjati…, odgovorio sam.

– Šteta što ne predaješ u školi, Nemanja, rekla je na to Aurelia.

– Predajem, na Hogwartsu, odgovorio sam. Ove godine za polaznike Slytherina predajem Zmijski jezik. Predmet Stare Rune držim za sve četiri godine, Taumaturgiju završnim razredima, a seminar Necronomicona doktorantima, uz predočenje dopusnice Ministarstva magije. Moram ti nešto i priznati: odlazim na predavanje Opći uvod u Salamandre, Sirene i Potuljce, s nadom da ću savladati gađenje spram gnomskih papučica, čiji me podzemaljski smrad priječi u pračenju njihovih tragova pri krađi i skrivanju mojih knjiga i asesoara. Naravna stvar, selektor sam Slytherina za ovogodišnji Metloboj. Kao Capello spram Beckhama, takav ja odnos imam spram tragača Malfoya: Draco je dao svoje, mi ga poštujemo, no sada je vrijeme da u igru uđe Morth de Molay. Igrat će se oštro, ali fair, koliko bude moguće. (Moju sam ekipu fanatizirao za aingingein, izvorniju varijantu metloboja, u kojoj su dozvoljene stanovite kletve i pro/eklinjanja; i sam sam vodio tim u onom neponovljivom finalu kada je Severus Snape već izgovorio Avada Kedavra, no ostao je lebdjeti pedesetak metara iznad tla točno šest sekundi prije no što će shvatiti da se drži za pepeo svog Nimbusa 1960., izrađenog od Pretužne vrbovine: kao da je uhvatio Feniksa za rep, kako će kasnije to zorno opisati Kennilworthy Whisp u svom “bezjačkom” izdanju knjige o povijesti metloboja, istom onom u kojem postoji i Dumbledoreovo upozorenje da je knjiga pod “lopovskom kletvom” koja će zadesiti svakoga tko je predugo čita bez plaćanja, što je, BTW, notorna neistina.)

– A tko su ti studenti? Je l’ mogu doći na tvoja predavanja?

– Možeš, ako mi točno odgovoriš na pitanje: Čija je mačka Mrs Norris? Ili jednostavno, da se ne mučimo, prevedi: Draco dormiens nunquam titillandus!

– Ne znam za Mrs Norris, ali znam za Behemotha, je li to može proći?