Piše: Edit Glavurtić

Neobično je kako se mama, dijete Sjevera, na Otoku brzo prilagodila i zavoljela južnjački način života. I hranu, i klimu, i govor, i ljude.
Nakon što su prebrodili šok zbog ishitrene ženidbe svog najmlađeg, baba i dide prihvatili su snahu kao kćer, a ona njih kao roditelje, i tako je to ostalo do kraja. I ne samo baba i dide, nego i ostali iz familije, do kraja života, kroz sva desetljeća mama će ostati “nevista”, a s tetom Katjom, kćerkom tete Darinke, i mojom kumom, prijateljevati će i održavati vezu do kraja života, dopisivanjem, a kasnije telefonski.
I tako, brak se raspao brzo, vezanost uz ljude ostala je trajno.

Tako se dogodilo nešto neobično, jedno gorko razočaranje (nikad mama to nije tako nazvala, jer nikad o tome nije ni govorila, ali ne mogu zamisliti da je moglo biti drugačije), dakle, jedno gorko razočaranje život je nadomjestio nečim za što će uvijek reći da su joj najljepše godine u životu. To mirno vrijeme na otoku, s babom i didom.

Kad smo, u mojoj šestoj godini, preselile za Zagreb, istog je proljeća umro dide Marin, a mama se tek zaposlila i nije mogla dobiti godišnji.
Zato je jednog petka uvečer, početkom srpnja, nakon posla, sjela sa mnom na vlak, i odvezla me u Split teti Darinki kod koje je čekala baba Vitorija pa smo se nas dvije uputile vaporom za Maslinicu, a mama se istu večer vlakom vratila za Zagreb. I nije se radilo samo o tome da meni priušti more, nego je mama svojoj dobroj svekrvi blizinom voljene unuke željela ublažiti bol i samoću tog prvog ljeta bez dide.
Kasnije smo odlazile obje, redovito, svake godine.

Njih dvije, mama i baba imale se neprestane teme za razgovor, uvijek je bilo nečega što su jedna drugoj imale za ispričati. Nikakve velike ni važne teme, nego životne, obične, razgovor o knjigama, ljudima iz familije, ljudima iz mjesta. Pa onda što će se kuhati, ali štogod bilo, sve s uvažavanjem, često prekinuto smijehom i šalama, kao što to biva kad su zajedno oni koji se vole i poštuju i to se osjeti iz svake izgovorene rečenice, ma o čemu se radilo.
Ni jedna riječ koju bi njih dvije izgovorile nije mogla biti nezgodna ni pogrešna, što je bila suprotnost svakodnevici mame i baba Milke, njene majke, u kojoj je svaka riječ mogla značiti incident i višesatnu svađu.

I tako nešto mislim kako se ljubav mistificira i komplicira, koliko se o njoj filozofira, kako je se pokušava opisati i objasniti definicijama i pjesmama i pričama, a ona je toliko jednostavna da joj riječi uopće ne trebaju.
U naklonosti bića koja se poštuju i priklanjanju jedno drugome može se izgovoriti sve, pa i najbanalnije, a da ništa ne zasmeta i ne zbuni, jer ona je pozadina svakog djela i svakog razgovora, kao zlatna bonaca čija svjetlost preobrazi i vale i žale, i bore i dvore, pa od nje sve biva i mekše i ljepše.
I kao što rekoh na početku priče, uskrati se na jednoj strani, a daruje na drugoj i nikad ne znaš gdje te može dočekati, čijim rukama pomilovati, kroz čije usne progovoriti. Čak i kad izgovaraju ono obično, svakodnevno: “A ča bi ti, ćerce, tila danas za obid?”, srce je uvijek prepozna.