Kult ličnosti Romana Bolkovića

Morphy

dana/Komentari zatvoreni

Određeni smo od rođenja da se borimo bez predaha. Seneca, Epistulae Morales 37.2

Piše: Romano Bolković

I.

Mislim da ne pišem olako, ali lako pišem kad odlučim što ću; ne bih htio biti preuzetan ili bizaran, ali očito je da toj odluci o pisanju, kao i onoj o ubojstvu, predleži jedno te isto: motiv. Moje su urednice divne a grozne: prepuštaju mi izbor teme, što je istovremeno povlastica i kazna. Ovoga puta činilo se da neće biti tako: nakanio sam pisati o opijumu; imao sam, mislio sam, sasvim podatan šlagvort: André Malraux je kazao da je oduvijek postojala potreba za opijatima: Kina je imala opijum, Islam hašiš, Zapad ženu. Imao sam dakle Breaking Bad naših veza, čisti hit. Već sam posegnuo za napisanim i oprobanim pasusima, poput ovog: U jednoj davnašnjoj povijesti Drame pročitao sam zajedljivu epizodu: Marko Antonije s alibijem je dužnosti spram Patrije napuštao Kleopatrinu ložnicu, a pod izgovorom ljubavnoga zova bojno polje. Prividno razapet između (lažne) ljubavi spram žene i domovine, Antonije je volio za bitaka, zarativši da izbjegne bračne dužnosti. Imao sam i samo za ovu prigodu prevedenog Heinea: dobro je spavati, smrt je bolja – ipak, najbolje bi bilo, ni ne roditi se ikad. No onda, Morphine je učinio svoje, jer velika je sličnost obe lijepe mladićke prilike, iako ovaj jedan izgleda puno blijeđe i okrutije, i prvobitan se motiv Opijuma sveo na svoju opojnu bit: na halucinantnu biografiju Morphya, Paula Charlesa Morphya, šahovskog genija čiji me životno djelo, ili odustajanje od djelovanja, iz nekog razloga prate cijeli život, o teenagerske dobi.

Kako ću to najkraće ispričati, kad priča počinje tako davno, bez jasnog početka, a s krajem koji se ne nazire? Sasvim svjestan da sam temi nedorastao, jer osobne su drame nepoopćive i nepriopćive, budući da uvijek nešto u tom pokušaju izmiče, jednostavno ću metodom Tsurezureguse, zapisivanjem svega što mi pada na pamet – znajući pritom da to još uvijek nije dokaz da išta mislim – prenijeti kronologiju događa zadnjeg pokušaja prepričavanja te tanane, opskurne i okultne veze. Dakle, mogao bih kazati da je to bilo i ovako:
Prije par godina jedan je od mojih prijatelja krenuo na put o kakvom svi maštamo, ili bi ga htjeli, ili trebali poduzeti: krenuo je brodom od Engleske do Amerike, a onda će coast to coast, od New Yorka do L.A.-a., autom, u biblijskom timingu: put će trajati četrdesetak dana. Već je sama ta činjenica priča za sebe, u cjelini, ili detalju: brod je, recimo, Queen Mary. I on i ja skloni smo posebnoj vrsti patetike: nazvao me je u vrijeme Dnevnika, šetao je djecu Central Parkom, a ja sam na Earth Googlu pratio njegov itinerer, iscrpno ga informirajući o penthouseu Martina Zweiga, u The Pierre Hotelu, na uglu 61st i Central Parka. Stanoviti Charles Pierre Casalasco, dvadesetih je godina bio na vrhuncu svoje restoraterske reputacije, prihvaćen od Four Hundred, no nezadovoljan with the increasing democratization of public manners. S grupom financijera s Wall Steeta – primjerice, bio je tu filantrop i unuk Elbridge Gerryja, izumitelja gerrymanderinga, političke manipulacije granicama izbornih okruga – ušao je u joint venture i listopada 1930., otvoren je The Peirre Hotel, uz gala-večeru Augusta Escoffiera. Na vrhu hotela nalazi se penthouse čija dekoracija priziva interijer kabine zeppelina. Taj penthouse, najskuplji je stan svijeta – cijena je nevažna, važna je priča…
Dok sam o tome govorio u slušalicu, moj je prijatelj, snimajući lokaciju, postavljao znatiželjna potpitanja, spominjući uzgred legendarnu Dakotu koju je toga dana pohodio; naravno, prisjetili smo se Rosemaryne bebe, koja je u njoj do danas zasigurno odrasla, a ja sam pomislio na mandragoru, tanis, Kadmo, i jednu davnu raspravu vođenu na Vaseljeni, mome blogu. Nevjerojatno je to: gledam Petu aveniju i The Pierre Hotel, on ga snima, govorimo o Liz Taylor koja je u njemu živjela, i sve se to odvija simultano, bez obzira na raspon u prostoru i vremenu. Taj moj prijatelj, igrom slučaja, posjetit će on the road neke važne ljude: jedan je od tih producent hollywoodskog chorus-linea, dapače tip koji je pomalo freak u odnosu na tamošnji mainstream; zaista ne kanim počiniti nikakvu aluziju, ali moram kazati da je riječ o čovjeku koji je među prvih deset filmskih producenata današnje Amerike. Govorim to tek iz jednog razloga: radi se o osobi koja u trenu, vlastitom diskrecijskom odlukom, svojim novcem, može pokrenuti snimanje bilo čega na ovome svijetu, čak i filma Sutjeska: Final Combat, ako bi ga Bulajić mogao zamisliti.
Da stvar bude bolja, radilo se o uzvratnom, prijateljskom posjetu: riječ je o okolnostima koje dopuštaju privatan ton, i to je bilo dovoljno da moj prijatelj prizove razorne duhove prošlosti – nekoć davno, rekao sam, prije tridesetak godina, smišljao sam, pa i zapisivao, brojne sinopsise, skice nebrojenih filmova, krhotine slika neke početne ideje, ili slutnje, i prijatelju je palo na pamet da u posjet ne dođe praznih ruku. Kratko kazano: vrlo mi je brzo objasnio da je riječ o šansi života – taj moj prijatelj rodio se prekasno, koliko god na vrijeme da privatno uspije: da je rođen prije stotinu godina bio bi Lenjin, jer ne postoji biografija kojoj on ne bi znao ponuditi utopijski eshaton – pa ako film i ne snimim, barem je jednom u mom životu moj sinopsis – za scenario nemam vremena – čitao čovjek iznad kojega je samo strop Pierreovog penthousea, dakle celuloidni Bog, ako takav postoji. Hoću reći: nije čak neophodno napisati sinopsis, barem ne briljantan sinopsis: to je takva vrst ljudi koju može pokrenuti jedna rečenica, formulacija, asocijacija…; naprosto, on je mover. Taj moj prijatelj poznaje me odlično, možda bolje od mnogih drugih: znao je da ću na ponudu odgovoriti kao da me je pozvao na dvoboj: mirno sam odgovorio: O.K.!
Naime, kaj…
Naime, imam ja priču za takav film. Dapače, ispričat ću je ovdje, sada, pred vama, i bit će i vama jasno – ne mora nam to kazati nikakav shaker – da je riječ o storiji koja vapi za ufilmljenjem. Što čekam?
Ništa. Ne biste vjerovali, ali, sasvim mi je svejedno hoće li ikad biti snimljena ili ne. Znam, znam da ne vjerujete, ali to je ionako moja osobna stvar: ono što ta priča čuva, meni je važnije, pa čak i kao pitanje, od sasvim akcidentalne okolnosti hoće li biti ispričana i na platnu. Za divno čudo, nije ono što ste odmah pomislili: nije riječ ni o čemu biografskom, ni o čemu intimnom. Barem nije riječ o mojoj intimi. Riječ je, naprosto, o ideji.
A ideja je ova:
Riječ je o čovjeku koji je ispunio ono čemu bijaše da bude. Riječ je o čovjeku koji jest ono čemu mu je bilo biti. Riječ je o čovjeku – mogu ja biti i bezobrazan, dakako – čija je egzistencija istovjetna esenciji, da ne zazivam quod quid erat esse. Da, i što s tim? Čovjek je simbol per definitionem, i što onda?
Evo primjerice što s tim: Riječ je o Morphyju. Paul Charles Morphy, the pride and sorrow of chess, rođen je 1837., a umro je 1884. godine. Priča o njemu, naravno, stara je priča: nomen est omen. Morphy je kao Amadeus: nije tu riječ o Mozartu, dakle o Paul Charles Morphyju; riječ je o halucinantnoj biografiji Paula Charlesa Morphyja. Ona se može sažeti na sljedeće: veni, vidi, vici, i od toga dana nisam dodirnuo figure šahovske ploče.
Morphy, kako ga vidim, dolazi niotkuda, pobjeđuje sve s ove, i s one strane Atlantika, vraća se kući, te ostatak života provodi a da nikada više nije zaigrao šahovsku partiju! Jedan moj znanac napisao je to ovako: Lik (umije li to pokazati) ima pravo biti tragički statičan. Pisao je u obranu Save Šumanovića. Ovdje je riječ o šahovskom geniju – Fisher je bombastično tvrdio najvećem od svih – koji pobjeđuje sve igrače Novog i Starog Svijeta, i potom za cijeli jedan život, zauvijek, prestaje igrati. Morphy je, naravno, u vječnosti. Ali, ne onakvoj na kakvu pomišljate: ne u šahovskom panteonu; taj je privremen. Morphy je zaista dosegnuo vječnost, on jest ono što mu bijaše biti, i naprosto mu je bilo ostatak dana proživjeti čekajući da vrijeme prođe.
Tu ću prekinuti fabulu: tu se naglo stvari osložnjavaju, i sada kreće elaboracija koja može potrajati i sat, dva, cijelo popodne, ovisi kome pričam i kakve sam volje: godine su rafinirale tu priču, i poznata mi je u svakom kadru, svakom pogledu, svakoj gesti. Ipak, više od priče, fascinira me ono što je zaustavilo Morphyja; da, došao je do kraja, ispunio je sudbinu, nastavio ne predug život, ali, nije to, ne radi se samo o tome: postoji ipak razlog zbog kojega je Morphy prestao igrati, i taj je razlog nedvosmislen, jedan, jedini, nepobitan, vrlo shvatljiv, svima razumljiv, i dapače, mislim da je univerzalno opravdan: svi bismo Morphyja uvažili kad bi nam se njime ispričao.
Meni je sasvim slučajno pao na pamet. Ne odmah, ali, nije neophodna posebna dovitljivost da mu se dosjetimo.

Naravno, zanima me možete li ga predvidjeti? Poslužite se svim izvorima, proučite sve o Morphyju…sve je dozvoljeno. Koji je to unutrašnji razlog zbog kojega je stao? Iz tog istog razloga ja ovu priču nisam ispričao dvadesetak godina. Nema potrebe za njom, kad se jednom dovinete razlogu. Mada, fascinantna je to priča, jer to je priča o onom najvišem što čovjek uopće može biti, nakon čega doista dosiže vječnost. Što bi nas to, pred vječnošću, kao ljude, moglo zaustaviti u vremenu? I, u isti mah, učiniti njime zadovoljnim?

II.

Da bih olakšao razumijevanje ove ideje, navest ću sličan primjer: Alexandre Grothendieck francuski je matematičar rođen 28. ožujka 1928., u Berlinu; njegov je rad revolucionirao svjetsku matematiku kratkom periodu: od svoje teze koju je napisao 1953. pa do oko 1969., nakon čega Grothendieck postupno i namjerno napušta kontakt s matematičkom javnošću i znanstvenom karijerom; nakon 1988. javnosti je gotovo potpuno nedostupan. Ne zna se točno mjesto sadašnjeg Grothendieckovog prebivanja, a pretpostavlja se da je u nekom zaseoku u Pirinejima.

Dakle, Morphy nije jedini.
A niti sam ja prvi koji bi o ovom motivu pisao; pogledajmo šturi opis Beckettova Murphyja: “Riječ je o liku izmučenom svijetom, zbunjenom i rastrganom raznim proturječnostima, ustravljenom suludom aktivnošću života iz kojega se pokušava povući; naposljetku utočište potraži u umobolnici, doduše ne kao pacijent, nego kao medicinski brat; divi se katatoničnim pacijentima čijem stanju i sam teži; pred kraj romana odigra neobičnu partiju šaha (partija je detaljno opisana, može se rekonstruirati) s pacijentom kojemu se divi. Partiju preda, nakon čega umire na prikladno apsurdan način: netko slučajno oslobodi plin umjesto da – povuče vodu.“
Ni on nije igrao da pobjedi: igrao je da (se) izgubi, rekao bi moj drugi prijatelj, i tome pridodao:
„Ne mogu se ne prisjetiti Beckettove drame “Endgame”: postoji pozicija na šahovskoj ploči koja pripada završnoj fazi šahovske partije u kojoj crni kralj ne može pobijediti – tek odugovlačiti svoj poraz. U mojoj projekciji, Morphy je Hamm: on ne igra da pobijedi, on igra da izgubi – jer izgubiti se mora. No, ne ide mu: nitko ne zna kojom “kombinacijom do smočnice”. Ne mogu se ne prisjetiti i Beckettovog romana “Murphy”, uteknuća ludosti, šahovske završne metafore, poraza kako na šahovskom, tako i na onom većem, životnom polju. Ne mogu se ne prisjetiti i Duchampa koji je prestao slikati; igrao je šah. Ni on nije igrao da pobijedi: igrao je da (se) izgubi.“
Šah je genijalna metafora od koje valja odustati.
Od sedamnaest haikua koje je objavio Borges, podsjećam na sedmi:
Od toga dana
ne dodirnuh figure
šahovske ploče.
Ono o čemu pjeva ostaje s onu stranu pjesme, pa je ovih tri retka zapravo šifra poezije, pjesma o svakoj pjesmi: pjesma o aluzivnoj naravi poezije, o poeziji kao aluziji na ono o čemu pjesništvo pjeva, na samu srž poetskog.
To pitanje razloga zbog kojega se prekinulo važno je koliko i to što se u tom životu ostvarilo: Morpyh simbol čovjeka koji je ostvario svoju sudbinu, i nastavlja živjeti sasvim apartnim životom, to je ono fascinantno, štoviše u svojoj misterioznosti, upravo zbog misterioznosti, zanosnije od svakog mogućeg nedvosmislenog odgovora na pitanje: zašto se prekinulo igrati? Mislim da je 1916. Freud objavio esej o onima uplašenima uspjehom; tako su mnogi objašnjavali Morphyjev slučaj, jasno, potpuno ga nerazumijevajući, jer, konačno, Morphy se povukao nakon uspjeha, a kako je uvelike uživao u svojoj ulozi lava pariške kreme, puštajući kontesama da ga poraze, nema govora o strahu od uspjeha, dapače.
Iako nije presudno, za ljubav kontesama, nudim jedno od objašnjenja, doduše mislim konačno, no, tko zna, možda tek jedno od:
Ponovit ću: presudna je naravno činjenica da je Morphy postao ono što mu je bilo biti: njegova je egzistencija, postala njegova esencija. On je ispunio svoje poslanstvo, svoju svrhu. Jer ne samo da je bio prvak svijeta, nego je postavljao pravila igre. On ih je, zapravo, i uspostavio: na neki način Morphy je utemeljitelj modernoga šaha. U tom smislu zaista je ispunio svoju misiju, ono po što ga je Bog poslao na Svijet, i, vratio se u SAD.
Razmišljajući zašto više nije zaigrao, pomislio sam na onu Senekinu glosu koja varira starodrevan uvid da je život rat. I Grci misle da je rat otac svemu, svemu kralj: jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima. Život je, u toj optici, borba. Morphy, u času ispunjenja svoga usuda, prepoznaje životnu svrhu: život, u najvišoj instanci, nije rat, pa čak ni suptilno, heraklitovski shvaćen polemos, borba suprotnosti. Morphy uviđa pardoksalnost te svrhe: svrha je životne borbe – mir. Mislim da je to odgovor: stanovito utrnuće kao ispunjenje životne misije. Barem spokoj, ako već ne mir, kao kod Bulgakova, na kraju Majstora i Margarite. Zanimljivo je da to koincidira s njegovom realnom biografijom: bio je pacifist – Morphy odbija ići u rat.
Pogledajmo što o toj pretpostavci da je život borba kaže Eco:
„U fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. On je loš, jer život je stalna borba. To vodi Armagedonovom kompleksu. Kako neprijatelji moraju da budu pobijeđeni, nužna je jedna odlučujuća bitka nakon koje će pokret zavladati svijetom. Takvo “konačno rješenje” implicira iznova jedno razdoblje mira, novo zlatno doba, što proturječi načelu neprestanog rata. Nijednom fašističkom vođi nikada nije pošto za rukom da riješi taj problem.“
Ono što ja imam na pameti, metafizičko je razumijevanje toga mira, zapravo ne-nasilja: najbliže je određenje ahimsa: postojanija, mudrija, drevnija, dublja, rafiniranija civilizacija od naše europske, Indija, ponudila je alternativan odgovor: život može biti i jest ahimsa.
I tu Morphy iz svoje vremenitosti, iz rata bivanja, za života uvire u vječni mir svoje ostvarene biti.
“Držim da je kronološki slijed neprimjenljiv na Carriega, čiji je život bio razgovor i šetnja. Pobrojiti sve, slijediti njegove dane, čini mi se nemogućim; bolje je tražiti njegovu vječnost, njegova ponavljanja. Jedino bezvremen, zaljubljeno trom opis može nam ga povratiti.”, veli Borges u Evaristu Carriegu o Evaristu Carriegu. Ja to kažem za Morphyja: u tim je ponavljanjima sav Morphyjev život, vječno vraćanje istog.
Da vas ne ostavim sasvim na cjedilu, evo, jasno, i patološkog štikleca, tipičnog ponavljanja: Morphy je imao ekscentričnu naviku aranžiranja ženskih cipela u polukrugi središta svoje sobe; upitan zašto ih tako slaže, odgovorio je: Volim ih gledati.
Ovo opetovanje mogao sam izostaviti, ali hoću kazati: život radi za mene, ili za mit, svejedno.
Ostaje objasniti još jedan aspekt: zašto sve ove godine nisam napisao scenarij?
Morpy prestaje igrati šah onako kao ulazi u moj život: out of the blue, kao Cesarićev oblak, ni od koga iz dubine gledan. Kao da dolazi niotkuda i ne ide nikamo. Poznat je to motiv: ljudi bez prošlosti. Čovjek bez prošlosti jest dvojnik. Ali, dvojnici nisu simetrični: nisu dvojnik jedan drugome, nego je neznanac/čovjek bez prošlosti dvojnik protagonista. Uvijek je samo jedan dvojnik – ovaj prvi je original. Doppelgänger je čovjek bez prošlosti; definicija je tog čovjeka: netko koga ne znam, a tko zna sve o meni.
Možda je to osnovna tema, tema samospoznaje: čovjek treba prisvojiti svoj otuđeni supstancijalitet koji je oličen u dvojniku. Dvojnik je osoba koju ne znamo, ali koja zna sve o nama: dakle, naš dvojnik je naša alijenirana bit, ono što jesmo, a ne znamo da jesmo. Sve je do toga da prisvojimo to znanje: da i mi, a ne samo on, znamo što smo, da znamo sve o sebi. Naravno, dvojnik je metodološka pretpostavka samospoznaje: neophodno je raz-dvojiti se, udvojiti, biti drugi, istupiti iz sebe, da bi se uopće sebe moglo spoznati.
Prisjećam se prijateljice koja mi duguje priču o tom paradigmatskom prarazdvoju, razdvoju koji prethodi svim naracijama ovoga svijeta: teorijskoj, praktičkoj, poietičkoj… Duguje mi ta djevojka priču o ehje ešer ehje: o onome koji za sebe kaže: Ja sam koji jesam! I am that I am! Ta, tu imamo taj prarazdvoj neophodan spoznaji svijeta stvorenog na svoju sliku i priliku, kao i samoga sebe, iz pozicije toga drugog, instance svijeta u koji se prvotno izdvojilo: I am, prvi, odvojen je ovime “who” kao zrcalom, da bi se zrcalina, onaj drugi, predstavio: that I am. Prvo I am nije ono drugo I am: tema je to istog, drugog, otkrivanja identiteta u zrcalu drugotnosti. Drugotvorenja koje nije (u)ništenje. Vrtoglava tema: tema Boga kao apsolutnog identiteta ili slobode kao apsolutne ideje.
Morphy kao doppelgänger: Netko koga ne znam, a tko zna sve o meni.
Horror.
Možda zato nisam napisao tu priču: iz straha. Ili iz one spasovne vrline koja nas, umjesto umjetnosti, čuva da ne propadnemo zbog istine: iz dokonosti.