Ja vidim potrošeno lice žene koja je pitala je li to voz na Brezu, način na koji se okrenula, zagledala u dubinu. Tako bih rado da ona i ja, u dubokom snijegu, stojimo na željezničkoj stanici kojom prometuju vlakovi. Da je sve prljavo od čađi koja izlazi iz lokomotive. Da sam stigla onim noćnim vlakom Zagreb-Sarajevo, iz kojeg sam često i iz različitih razloga izlazila, kako bi se uputila u nekom drugom smjeru. Da je to letimično pitanje, pitanje vlakova, vozova. Da uđemo u iste, ili različite, kupee drugog razreda, na utješna sjedala od zelenog samta, propaljena cigaretama. U nekom drugom svijetu, nedužnom, u kojem se u međuvremenu ništa nije dogodilo.

Piše: Slađana Bukovac

Na užas snobova, pod uvjetom da ih ima među mojim facebook prijateljima, večerašnji koncert Zdravka Čolića u Areni bio je jedan od najboljih koncerata uopće u posljednjih pet godina. Imam tu jedinstvenu poziciju da koncerte odlično čujem u stanu, i onda se ponekad dogodi da jednostavno moram iz stana van, da moram biti bliže. To se dogodi otprilike svake druge, ili treće godine, a večeras je bio takav slučaj.
Arena je demokratična građevina, tako da ljudi koji nemaju kartu koncert slučaju, i gledaju, kroz vanjske lukove (osim kad dođu nekakve korporacije s isluženim članovima nekad poznatih bendova, oni oko Arene podignu nešto nalik na Berlinski zid, jedino ne uspijevaju spriječiti da zvuk izlazi u nebo). Pravi koncert je uvijek oko Arene, među ljudima koji nemaju za ulaznicu. Ja toliko novaca imam, ali mi se ne ulazi, ostajem na ulici. (Posljednji put kad sam ušla, s urednom kartom, nekakav mi je nabildani tip s spiralnom žicom zataknutom iza uha preturio sve stvari u torbi, i oduzeo flašicu s dva deci gazirane vode, pa sam se pola sata unutra borila s osjećajem klaustrofobije i dojmom da sam u nekom prihvatnom centru ne osobito dobroćudnog tipa, i opet izašla među ove svoje, besprizorne).
Na Zdravka Čolića u prolazu se se navirivali preko zida turisti, bila je hrpa djevojčica od petnaest ili šesnaest godina, ali oko Arene su se pretežno nalazile starije radnice, uglavnom bosanskog porijekla. U grupi po dvije, od kojih je jednoj bilo neugodno doći na koncert samoj, pa bi natjerala i prijateljicu. Te žene pred mirovinom, od kojih bi jedna bila vesela i ekstrovertirana, a druga u nelagodi stiskala svoje taškicu, njima sam bila okružena. Došle su vidjeti seks simbol, i idola iz mladosti (Zdravko Čolić, iznimno markatan, u bijelom odijelu, iz nekakvih misterioznih genetskih razloga otporan na protok vremena, i dalje je bio točno onakav kakvog su ga se sjećale, i kakvog ga uopće bilo tko pamti). Pušile smo skupa, te žene i ja, skupa smo i plesale. Onda me je, na početne taktove pjesme, jedna od njih naglo pitala: “Je li ovo Voz za Brezu”? Kimnula sam glavom, stvar se zapravo zove “Stanica Podlugovi”. Pa mi je došlo teško, zbog voza za Brezu, zbog načina na koji se ta žena naslonila na metalnu ogradu, i gurnula glavu kroz rešetke. Došlo mi je teško zbog svega što je u nama spaljeno, zbog toga što nemam pojma postoji li još uopće stanica Podlugovi, i jer je bilo očito da je Breza njezin zavičaj, ili poznata referenca.
Buljila sam kroz ogradu, unutra su bili nešto bolje odjeveni ljudi, kojima su oduzeli vodu. Zdravko Čolić između pjesama govorio je iznimno tiho, jedva ga se dalo čuti. Razglas, rasvjeta, aranžmani; kao podsjetnik na Lokice, cijeli odred plesačica, od balerina do Kan-Kana; njegov potpuno očuvan, čist i intenzivan glas. Lijevo od nas, mladi dečko s rijetkim brkovima, vjerojatno građevinski radnik, pjevao je iz punog grla, izvrsnog sluha, s glasom sevdah talenta.
Htjela sam čuti “Tvoje oči”, i “Ti si mi u krvi”, klasičan izbor. Ali onda je postajalo sve skupa sve kompliciranije, dolje u dubini te prekrasne građevine stajao je čovjek koji pola stoljeća pjeva o ljubavi, odjednom se ispostavljalo da iz ljudi izvlači stvari na površinu, stvari u koje je možda bolje ne dirati, jer vode prema sjećanjima na ono što se mukotrpno zaboravljalo.
Tako da sam “Ti si mi u krvi” ipak dočekala na sigurnoj udaljenosti, na vlastitom balkonu, s pogledom na svoje pelargonije posustale od vrućine, i ljubičastu svjetlost Arene u pozadini.
Zdravko Čolić pjevao je ravno tri sata. Sad vjerojatno promatra ovaj grad, ili more, kroz prozor jednog od hotela. Sigurno je zadovoljan; on je stara garda, kojoj “napuniti Arenu” pruža znatno veću satisfakciju nego nekakvo natezanje po provincijskim stadionima. On je urbanitet, za potpun mu je dojam potrebna arhitektura.
Do koje mu je mjere razumljivo da je njegov glas glas normalnosti, koja je u međuvremenu nestala, pa je čak i onima koji je zazivaju jedva ponošljiva?
Čak i ti snjegovi, tako čest motiv njegovih pjesama. Ni njih više nema, upravo se topi Kebnekaise, smanjio se za četiri metra. Nema ni zime, ni snijega. Ni Podlugovih, ni Breze. Nema, ili više nitko ne zna gdje se nalaze.

Ja vidim potrošeno lice žene koja je pitala je li to voz na Brezu, način na koji se okrenula, zagledala u dubinu. Tako bih rado da ona i ja, u dubokom snijegu, stojimo na željezničkoj stanici kojom prometuju vlakovi. Da je sve prljavo od čađi koja izlazi iz lokomotive. Da sam stigla onim noćnim vlakom Zagreb-Sarajevo, iz kojeg sam često i iz različitih razloga izlazila, kako bi se uputila u nekom drugom smjeru. Da je to letimično pitanje, pitanje vlakova, vozova. Da uđemo u iste, ili različite, kupee drugog razreda, na utješna sjedala od zelenog samta, propaljena cigaretama. U nekom drugom svijetu, nedužnom, u kojem se u međuvremenu ništa nije dogodilo.

https://www.youtube.com/watch?v=orGaEqTh3yI