Piše: Vesna Krmpotić

Rođena sam u Dubrovniku, lipnja, 1932. Brat Davor pretekao me za dvije godine. Otac Mario, podrijetlom Senjanin, a došljak iz Amerike-Filipina-Austrije-Njemačke, zvanja liječničkoga s trostrukom specijalizacijom, bio je u to vrijeme direktor dubrovačke bolnice. Majka mi je iz porodice Lopašić-Karlovsky, zagrebačko-vukovarske i starohrvatsko-njemačke.
Živjeli smo nekoliko godina u Dubrovniku, onda smo se preselili u Split, i nedugo potom u Zagreb. Tamo je otac radio u Vinogradskoj bolnici kao načelnik internoga odjela. U Zagrebu smo odživjeli četiri godine rata, što nije bilo nimalo bezazleno, jer je otac “radio” za partizane, (slao lijekove, udomljavao mnoge zatvorenike u bolnici kao pacijente i poslije im omogućavao bijeg). Nakon toga razdoblja strahovanja nastupilo je tk.zv. oslobođenje, također nimalo bezazleno. Odjednom sam bila strpana u “buržoaziju”, to jest, u ideološke nepodobnike. U školi sam iz jezika i književnosti dobivala jedinice. Teškom sam mukom završila gimnaziju na Katarinskom trgu, uz gorke otpore prema školovanju i općenito, prema duhu vremena.
Želeći saznati što je to u ljudima što je temelj i dobra i zla, upisala sam psihologiju. No psihologija onovremenska posve me razočarala. O psihi nije bilo ni govora, radila se statistika, faktorska analiza, fiziologija, pokusi i mjerenja osjeta i podražaja – čisti, profiltrirani bihevijurizam. Načelnik tadanjega Instituta za psihologiju na Marulićevu trgu bio je prof. Zoran Bujas. Bijaše to neobičan čovjek – u prvomu redu bio je nečlan Partije, a opet, svemu je pristupao strogo izvanjski. Jednom je okupio studente prve godine da bi preslušao njihove dojmove i pitanja. No nitko nije ništa zucnuo. Na kraju sam se odvažila upitati ono što me mučilo: “Ovo je studij psihologije. Kad ćemo slušati nešto o psihi”? Njegov me odgovor zapanjio: “Kolegice, promašili ste fakultet. Trebali ste upisati teologiju”.
Zbilja! Ja sam, doduše, diplomirala tu strogo oivičenu psihologiju, taj zauzdani vidik na čovjeka, ali sam istovremeno studirala i “svoju” teopsihologiju – počela sam se svjesnije i ljubavnije predavati poeziji, toj najpreciznijoj definiciji neobjašnjivoga. U vrijeme studentsko, radeći na Velesajmu u indijskom paviljonu, dočepala sam se Tagora i Upanišada. Iznenađena, uistinu zapanjena nad “mojošću” tih tekstova, osjetila sam se kao njihov zakoniti potomak, odnosno, kao potomak te i takve vizije. Ubrzo potom, prevela sam Tagorove “Gitanđale” za ondašnju izdavačku kuću “Lykos”. Otkrila sam da Indija za mene nije samo točka na globusu, nego u prvomu redu stanje duha.

Književnost, pisci, vrijeme pedesetih

Prve sam pjesme objavila još na prvoj godini studija u časopisu “Hrvatsko kolo”. U to su vrijeme carevali tk.zv. partizanski pisci. Jedan od njih me javno naružio zbog toga što pišem o “nekomu tko dolazi alejom niz mjesečinu”, što je dekadentno – a još je gore što taj netko nikada ne stiže. To, “nikada ne stiže” stav je truo i nenapredan, i valjalo ga je prokazati.
Zbližila sam se s piscima svojega naraštaja. Zajedno smo podizali bune (“najprije kao Krugovaši”, kasnije okupljeni oko časopisa “Književnik”). Za neke od nas to je bila manje-više adrenalinska žurka, ili pak doživljaj lijepe zajednosti; a kod nekih se radilo uistinu o želji za istinom, za smislom, za sobom. Iz te ekipe najbolji su mi prijatelji bili i ostali (!) Tonko Šoljan i Vlado Gotovac.
(Kakvo je sputano vrijeme tada vladalo, pokazuje jedna zgoda sa Stankom Šimićem. Svakoga bi se petka u bivšemu Radničkom domu održavao tk.zv. Književni petak. Mjesto posjećeno, naprosto zbog toga što je drugih sličnih mjesta opako nedostajalo. Kad su rukovoditelji Petka upitali Stanka što će mu biti tema, odnosno, kako glasi naslov njegova nastupa, on je odgovorio: “Što mi padne na pamet”. “Razumijemo, druže Šimiću, ali kako glasi naslov…”? Rekao sam: “Što mi padne na pamet”! Na kraju su pomalo nevoljko prihvatili taj (sumnjivi) naslov. U petak smo nagrnuli da čujemo što li će Stanko. On je cijelu večer objašnjavao, to jest, postavljao pitanje kojemu ne treba odgovor – naime, zašto se kaže “na pamet”, a ne, recimo, “u pamet”? Što naznačuje taj prijedlog “na”? Naravno, naznačuje zabranjenog Rilkea. Jer, naravno, naznačuje smjer odozgo prema dolje. To je, drugim i trećim riječima, smjer nadahnuća – silazak iz viših sfera. Dakle, drugovi, zaključite sami… Eto, tako smo govorili u ono vrijeme o zabranjenim temama – slikovito, vilovito, zakovrtno, prevejano.

Boravak u Indiji

Onda sam otplovila poluteretnjakom u Indiju. Indijska vlada nudila je ekspertsku stipendiju, koju je malotko htio koristiti. Ja sam tada (1961. i 1962.) radila u redakciji kulture Radiostanice Zgb, u Jurišićevoj. (TV još nije stigla do opće uporabe). Dopala me poezija i esej. Plaća odlična, stan iza ugla u Amruševoj, družina u redakciji obrazovana i nesklona stereotipijama vremena (Slobodan Novak, Milan Selaković, Ivan Kušan). Ali jednoga jutra, ja sam odlučila sve to napustiti.
U redakciju me toga jutra pozvao prof. Ivo Hergešić. Reče da me, eto, reda radi pita jesam li zainteresirana za takvu-i-takvu indijsku stipendiju. Odmah sam rekla da jesam, da hoću. On je ponovio pitanje, a kada je dobio isti odgovor, upozorio me da se ne radi o srpskoj Inđiji, nego o azijskoj Indiji. “Upravo zato i hoću”, rekla sam. Na kraju smo se sastali u troje – prof. Hergešić, Rudi Filipović i ja, da bi mi obojica zgranutih pokušali objasniti što su amebe i kobre, i uopće, što to znači napustiti svoje društvo, i posao, i status književnice, i stan iza ugla, a sve to zaradi neizvjesnosti kojoj je ime Bharat, Indija.
Međutim, zov Indije bio mi je u srcu, a stipendija indijske vlade naišla je kao zakonita jeka toga zova. Bilo mi je tada 30 godina. Moj se otac već prije deset godina bio preselio u astralna carstva; majka je bila dovoljno mudra i hrabra da me podrži u odluci. I tako sam se ukrcala na poluteretnjak, iskrcala se u Bombaju i vlakom otputovala u Delhi. Smjestila sam se u studentski hostel. Jednoga dana, dok sam vršljala po studentskom gradu, prišao mi je izvjesni profesor (Das Gupta) i upitao me što studiram. Pokazalo se da je on voditelj katedre Tagorove literature. Smatrajući taj susret čistom neslučajnošću, upisala sam jednogodisnji studij bengalskoga – iako nisam bila obvezna išta studirati. Na kraju godine mogla sam čitati Tagora na izvorniku, i tako saslušati sasvim drukčiju melodiju pjesme, nego što je engleski blank-verse, na koji je sam Tagor prevodio svoje pjesme.
No više od studija voljela sam krstariti Indijom sama – osjećala sam se pritom beskrajno “doma”, čak i u nedoba, noću, po brdima, u osamama. Verala sam se na fasadu hrama u Khajurahu da bih snimala te neprispodobive skulpture, uljezala sam u mrkle i zapuštene pećine s leglima šišmiša i zmija, i s klesarijama u stijeni. Kasnije sam putovala manje pustolovno – s budućim suprugom Radivojem Petkovićem, koji je tada radio u jugo-ambasadi u Delhiju kao savjetnik za kulturu. Boravak u Indiji trajao je nešto manje od dvije godine.

Preseoba u Beograd, Kairo

A onda mi se život promijenio. Udala sam se, preselila se u Beograd, rodila sina (Relju), naučila kuhati. Usput, prevela sam “Kama sutru”, napisala knjigu eseja-putopisa “Indija”, zbirku “Krasna nesuglasja” i još ponešto. To je tako trajalo dvije godine.
Onda smo otišli u Egipat, u čudesni, nestvarni krajolik neprolaza. Tamo se rodio drugi sin, Igor. Kuća nam je bila puna pokreta, glasova, smijeha, tepanja, čuđenja.
Unatoč tomu što sam u Kairu započela i dovršila (prvu u nas) antologiju indijske književnosti (“Hiljadu lotosa”), ja sam pomislila da nadolazi kraj moje spisateljske karijere. Obitelj, posjetitelji, kokteli, večere, putovanja i istraživanja… Majka nam se pridružila, pa sam opet mogla uskočiti u sedlo putovanja – ubrzo poslije rođenja drugoga djeteta otisnula sam se na jug, iza Asuana, gotovo do granice sa Sudanom. Pustinja se lelujala, po njoj je neka pradavna vatra posula skvrčene željezne krhotine. Možda sam tada osjećala da su u nazočnosti tajne riječi suvišne. Zagonetka piramida, precizna i magična matematika staroegipatskih fresaka i kipova, urski ziggurat i toranj u Samari djelovali su na mene kao poduka za svečanu šutnju.
Dok jednoga dana, gotovo nehotice ne započeh pisati neko čudno štivo, tobože “egipatsko”, no uistinu svojevrsni osobni spomenar, zapis po sjećanju. (“Dijamantni faraon”). Pišući, uvjeravala sam sebe da te zapise nikada neću objaviti. Po povratku sam uvidjela da hoću – “Dijamantni faraon” doživio je šest izdanja i bio nagrađen godišnjom Nazorovom nagradom.

Nesreća

Ubrzo po povratku zadesila nas je nesreća nad nesrećama. Drugi sin, četverogodišnji Igor, razbolio se od leukemije. Otputovala sam s njim u Pariz, u bolnicu St. Louis, slavnu i oronulu. Tamo su ubojitim kemoterapijama privremeno suzbili prvi napad malignih stanica. Tražila sam po svijetu ljude drugih i drukčijih znanja, upoznala se s mnogima od njih, surađivala koliko se moglo.
Onda smo premješteni u Washington. Tamo smo, u američkom Nacionalnom Institutu zdravlja, nastavili s propisanim kemoterapijama. Rodio se i treći sin, Neven. A Igor je 1975. otišao svojim putem, iako je na kraju, a na moju žarku molbu-molitvu, bio izliječen od leukemije. Izliječila ga je jedna od onih čudovitih osoba, gurnutih u stranu od službenih krojača kolektivnih percepcija. Igorovo neobjašnjivo izlječenje od maligniteta pod sam kraj bolesti (kada ni kemoterapije više ne djeluju), potvrđeno je od samog Instituta. Smrt je nastupila zbog kljenuti srca. (Sve to opisano je u kasnijemu romanu-reportaži “Brdo iznad oblaka”).
U Americi sam pisala i dovršila knjigu “Čas je Ozirise”, što je svojevrstan žal za nemogućim – odnosno, za vjerodostojnim prijevodom staroegipatske filozofije, mita i poezije. Poslije Igorova odlaska rođena je zbirka pjesama “Ljevanica za Igora”.
Vratili smo se u Beograd 1977.

Avatarova Indija

A onda sam, 1980., opet otputovala u Indiju, na službeni poziv, no zapravo na meni točno zakazano mjesto rendes-vousa, u Prashanti Nilayam, zemaljski dom Avatara. (Opisano u knjizi “Bhagavatar”).
Od toga časa u životu pjesnikinje prosukljao je vulkan hitropisa. U životu vrlo osobnom dogodilo se presudno otkriće: da Dijamantni faraon nije nikakva pjesmopisna sanjarija, nikakva tajnovita prošlost, nego stvarnost i sadašnjost. Ujedno, to je bio udar prepoznavanja razloga zašto sam se od mladih dana tako prezaljubila u Indiju – u stanje duha, koje stapa korak s ciljem. To stanje jednote utjelovljeno je u liku, riječi i djelu Avatara Sathya Sai Babe. O Avataru, drugim riječima, o Silazniku, govore mnoge moje knjige (“Brdo iznad oblaka”, “Bhagavatar”, “Put jednote” i “108 X 108”, knjiga od 11.664 pjesme, koja je posvećena Autoru).
Smatram da je dvogovor s Njim središnjica mojega života.

Ubrzanje nadahnuća

Tada, 1980., imala sam 48 godina, 26 godina spisateljstva i 10 objavljenih knjiga. Nezačudni prosjek. Narednih 26 godina sukljao je tsunami spisateljske vatre – napisane su i objavljene 74 knjige – a neobjavljenih je ostalo 28. “Proizvodnja” se, dakle, povećala za nevjerojatno visok postotak.

O svemu tomu opširnije

Snalaze me pitanja bližnjih koja žele znati gdje nalazim dah i vrijeme za toliko spisateljstvo? Za (do 2008.) objavljenih 89 knjiga, od kojih se samo jedna (108 X 108) sastoji od 108 knjiga, te predstavlja najopširniju knjigu poezije u svjetskoj književnosti? (Ta jedna broji se kao jedna). I tridesetak njih u rukopisu? Kraj tolikih putovanja i kraj četveročlane obitelji, kojoj sam dobar dio života bila tijesno na službu – odakle energija i vrijeme za toliki opus?
Postoji odgovor, kojega sam postala svjesna tek prije nekoliko godina. Odgovor je jedna od bitnih aku-točaka u životu spisateljice V. K.
Kada sam prvi puta tjelesno stigla u Avatarov zemaljski dom, u Prashanti Nilayam, ja sam na odlasku hitro napisala na ceduljici svoju molbu i želju za Riječju. (“Daj mi Riječ”). Napisala, možda uručila, i zaboravila. Ali od toga časa, od toga mjeseca studenog 1980., tijek se ludo ubrzao – u nadvodnomu i podvodnom smjeru.
I kad sada sučelim obje četvrti-i-nešto stoljeća, to jest, 26 godina naspram 26 godina, odnosno, kad suočim 312 mjeseci s 312 (narednih) mjeseci, tada vidim nevjerojatnu razliku. U prvoj četvrti-i-nešto stoljeća, od godine 1954. do godine 1980, objavila sam deset knjiga. (Od tih deset nekoliko je bilo tanušnih knjiga poezije, a dvije su bile izbori iz dotičnih). Kad se deset rasporedi po polju od 312, to ispada da se svaki 31 mjesec objavila po jedna (nevelika) knjiga.
U sljedećih četvrt-i-nešto stoljeća, to jest, od godine 1980., do 2006., objavila sam 74 knjige, i napisala još dvadeset i osam / ukupno 102 knjige. A za razliku od knjiga iz prethodne četvrti, mnoge su od objavljenih bile nesvakidašnje obimne – “Brdo iznad oblaka” ima 500 stranica većega formata, a knjige “Petoknjižja vrlina” imaju okruglo 4.000 stranica. Najveća od takvih nesvakidašnje velikih knjiga je gore spomenuta zbirka 108 X 108 – ona broji 11.664 pjesme na nešto manje od 3.000 stranica velikoga formata. Uistinu, svaka tri mjeseca-i-šest dana izašla bi po knjiga, što će reći 4 knjige godišnje. Knjiga svaki treći mjesec – usporedimo to s rezultatom prethodnoga razdoblja (knjiga svaki 31 mjesec), i dobit ćemo razliku – 10 naspram 102.
Drugim riječima, spisateljska se proizvodnja uvećala više od deset puta. Pritom ne uzimam u obzir debljinu knjiga, to jest, broj stranica, jer tada bi računica ispala ne samo deset, nego i stotinjak puta veća. I opet, trećim riječima, u prvomu je četvrtljeću napisano 9%, dok je u drugomu napisano 91% od cjelokupne spisateljske produkcije (112 knjiga).
(Piše li se noću? Jedva li se diše od pisanja? Ne, naprotiv. Pisanje je odmor, kontakt, igra, užitak. Primjerice, u vlaku od Beograda do Zagreba ili obratno, napiše se po zbirka pjesama; na daršanu se napiše isto toliko. Za dvadesetak dana rodi se podebela knjiga proze. Drama “Ramayana” napisana je za 3 dana. I sve se to radi neosvrtno, bez napora, kao nešto neizuzetno, svakodnevno…)
Zaključak: 74 objavljene knjige (s godinom 2006.) i njih još 28 u rukopisu stoji spremno dokazati i pokazati gdje je i što je izvor njihova nadahnuća. Onih prijašnjih, odnosno nasuprotnih 10 spremno je to isto pokazati i poduprijeti. Gledaju se preko sudbonosne crte razdjelnice, povučene mojom željom za Riječju, željom upućenom toj istoj Riječi.

Nastavak u Africi

1981. suprug je imenovan ambasadorom u Ghani. Proživjeli smo u Akri uobičajene četiri godine. Znala sam da me čeka pisanje izvješća s ratišta za život djeteta, za život smisla, za iskustvo dodira s tk.zv. nadnaravnim: knjiga-reportaža, koju sam godinama odgađala. Kojoj je Igor još u Washingtonu objavio ime: “Brdo iznad oblaka”.
U zemlji zapadne Afrike, gdje često nije radila ni pošta ni telefon, gdje diplomatske aktivnosti nisu bile guste kao drugdje, ja se više nisam mogla izgovarati raznoraznim poslovima i obvezama. Kuća je, osim toga, bila zbrinuta kuharima, sobarima i vrtlarima. Sjela sam za strojopis i u vrlo kratkom roku, služeći se dnevnicima i drugim dokumentima, napisala tu Igorovu knjigu, pišući ju kao da se ne radi o nama. Pisala sam ju jednim dahom, u jednomu dahu, i završila bez ikakvih dvoumica – stav koji priliči svjedoku, što sam u tomu času i bila.
“Brdo iznad oblaka” dugo se vremena nalazilo na vrhu liste bestselera.

O ratu i Beogradu

Po povratku u Beograd, (1985.) pisanje se i objavljivanje žestoko nastavljalo. Kao i neumorna putovanja, prekobrdna i prekomorska. A kad je iz Srbije buknuo požar rata, postala sam suradnica hrabrih novina “Danas”, pišući o onomu što sam smatrala pravim uzrocima rata – o goloj pohlepi, o bijesu, o strahu, o mržnji, o ljubomori, o neznanju – o stanjima koja obuzimaju i pojedince i narode, goneći ih na nasilje i na samonasilje. U Beogradu, u središtu odakle je krenula inicijativa put otimačine i smrti, ljudima je bilo daleko teže shvatiti što se doista događa. Oni, koji su ustali protiv rata, nisu bili mnogobrojnici, i svakojako su bili ugroženi. Tada sam imala sreću upoznati se s mnogima od njih. Uvjerena sam da je, zahvaljujući upravo takvima, Beograd ostao srazmjerno pošteđen sudbine, koju je upriličio i namijenio drugima. Rat shvaćam – kao i mnogo štošta što snalazi ljude – posljedicom sasvim drugih uzroka od onih, koji se nude kao objašnjenje.

Što još?

Dok ovo pišem, upravo je uljezla u kalendar godina 2008. Moja se obitelj nažalost prorijedila, moj je posao pisanja i nadalje isti, moja su putovanja nešto malo rjeđa, susreti s čitateljima češći. A moj središnji doživljaj, iskustvo, spoznaja, vizija, život… mogli bi se sažeti u dva stiha:

Iako je bez granica nebo,
ptica je u njemu bezgranično svoja.

(108 X 108, 78, 64)

Priđi sebi kao milijun svijeća
jednomu plamenu.

(108 X 108, 55, 4)

Dodajem i tri stiha, za mnoge od nas:

Stvarnost je prenezamisliva, 
prenestvarna, preneukrotiva;
a Tvorac joj je ljubav.

(108 X 108, 65,40)

I još tri stiha, nadam se, za svakoga:

Kad svi postanu Mi,
neće biti ničega što nije Jedan nasmijan lik
u šest milijardi ogledala.

(108 X 108, 48, 39)

(Priredio: Velimir Visković)