Piše: Slađana Bukovac

Godinama, “Uljanik” je za medije bio utvrda. Uprava se ponašala po principu bio koje korporacije: kontaktirali su novinare ako im je trebao nekakav PR, bilo kakve negativne informacije (da kooperatima duguju novac, ili zaposlenima u Uljanik Plovidbi plaće, da kasne s isporukom) jednostavno je bio nemoguće provjeriti, a još manje dokazati. Nitko od radnika nije bio spreman ni anonimno, a još manje javno govoriti (s tim da je u takvim situacijama krajnje riskantno nuditi anonimnost, uprava je bila astronomski plaćena i raspolagala je astronomskim svotama, što znači da svagdje imaju “svoje ljude”). Nemoguće je bilo, recimo, čak organizirati snimanje, ili fotografiranje krajnje bezazlenih stvari: radnog dana u brodogradilištu, na primjer. Sve je završavalo na visokoj željeznoj ogradi, kroz koju si mogao gurnuti mobitel, ili fotoaparat, i slikati dizalice s neonskim žaruljama (ili kakva je već tehnologija u pitanju). Bio je to Zabranjeni Grad: postojala su dva punkta do kojih se moglo stići svakih nekoliko mjeseci. Prvi, betonski plato pred zgradom Uprave, koji su služio za susrete s ministrima i hvaljenje poslovnim rezultatima, te dok s kojeg su se u more porivali dovršeni brodovi. Za razliku od dugogodišnjeg direktorice malog pulskog brodogradilišta “Tehnomont” (gradilo je specijalni brod za Temzu povodom 90-tog rođendana britanske kraljice), Gordane Deranje, kojoj se išlo doma po izjavu, znalo se kako još izgleda i kuća, i pas, Giannija Rosandu u osam sam godina vidjela, ako se ne varam, dvaput. Što možda nije neobično u svijetu biznisa, ali jest neobično u maloj zajednici, i malom gradu. Mislim da se nikad nismo ni rukovali, ni upoznali (Pritom ne mislim da se bilo tko dužan sa mnom upoznavati, govorim o tome kako funkcionira jedan mehanizam).
Vrlo slično profesionalno iskustvo imam s upravama tvornica “Arena”, i “Puris”. Osim što njihove direktore uživo nisam vidjela nikad, pa čak ni kad su tvornice propale, ili, u slučaju “Arene”, radnice bili na ulicama, kao što su danas na ulicama Uljanikovci.
Ova strategija posvemašnje netransparentnosti, i nedodirljivosti i na ljudskoj i na poslovnoj razini, stvara mi dojam strahovitog kašnjenja. Radnici, koji nemaju pojma što se zbiva, a ako nešto znaju to ne mogu dokazati, ili ne smiju dokazivati, kasne s reakcijom. Mediji kasne s tekstovima, i objavama, država, čak da je sposobna nešto poduzeti, kasni s reakcijom. Iza tih se zidova, naime, prije nego što bilo što postane javno, odigralo sve što se već trebalo odigrati. Svaka uprava tu igru igra točno do posljednje plaće, ili onoliko plaća koliko su radnici spremni besplatno raditi. Moje uvjerenje da se iza svake od tih situacija krije nesavjesno poslovanje, i ozbiljne malverzacije, proizlazi, dakle, iz tajminga. Jer ne postoji vlasnik kvartovskog dućana, a kamoli astronomski plaćen menadžer velike tvornice, koji je toliko slab u vještini zbrajanja i oduzimanja da shvati da je posao propao upravo kad na računu više nema za jednu plaću. Nitko ne bi toliko plaćao ljude koji ne znaju koristiti kalkulator, niti bi im u ruke dao tako složene objekte kao što su brodovi. Oni dakle namjerno, s predumišljajem, voze ravno u propast. Kakva god računica iza toga stajala, dok se javno predstavljaju kao ljudi koji nisu u stanju napraviti projekcije za jednu poslovnu godinu, i igraju na kartu vlastite gluposti. U trenutku kad nema za jednu plaću, kreće neumoljivi scenarij, u kojem sudjeluju kao u igrokazu. Štrajk, “spašavanje”, sastanci, “mirenje”, “strateški partneri”, “restrukturiranje”. Sve su to fraze koje se događaju post festum, kao bol u amputiranom udu. Jer se u svijetu primijenjene matematike i ozbiljne industrije u godinu dana ne stiže od fantastičnih poslovnih rezultata do bankrota, nije to rekreativna igra s bitcoinima.
Po svemu sudeći, Pula će ostati bez brodogradilišta, i iza toga, kao što se već godinama po gradu govori, stoje vrlo moćne sile, ujedinjene namjere politike i kapitala mutnog porijekla. Posvetit će se čišćem, turističkom biznisu masovnog tipa.
U jednom od najuspješnijih hotelskim lanaca u Hrvatskoj (naravno, u stranom vlasništvu) nedavno sam zamolila da u prisustvu osobe iz uprave tvrtke razgovaram s radnicima. Kuharima, konobarima, sobaricama. Što se pokazalo nemogućim, za to je maltene trebala odluka Nadzornog odbora. “Spontan” razgovor za medije sa sobaricom, u prisustvu predstavnika poslodavca, nije dopušten. Pohvalili su mi se novoizgrađenim objektom za smještaj radnika (“sezonce” su ove godine počeli uvoziti, uglavnom iz Bosne i Hercegovine). Osoba koja je bila u mojoj pratnji nije bila sigurna koliko ih je unutra smješteno. Brojka je varirarala između šezdeset i četiri, i sto pedeset. Nije bilo dopušteno pogledati ni jednu od soba u kojima spavaju, jer navodno “nema slobodnih”. Ispred objekta, za koji nije bilo moguće utvrditi ima li unutra klimu ili ne (prostorije su očito male, i polovica ih je veći dio dana na suncu), nasut je šljunak, i postavljeno nekoliko plastičnih stolova, i stolica. Dva suncobrana promjera metar i pol, gdje jedan čovjek u kasnim tridesetim, ili četrdesetim godinama, sjedi bos i u kratkim hlačama, i puši. Prolazimo pored njega kao pored predmeta. Plaće su, zbog velike potražnje za radnom snagom na tržištu, od lani skočile za četiri posto. Dobrodošla je nekvalificirana radna snaga, a potrebna se znanja i vještine već nauče kod poslodavca.
Pozicija tih ljudi, odnos prema njima, u jednoj od onih tvrtki koje “cijene i stimuliraju radnika”, svakom tko nema iskustvo sezonca u turizmu izgleda jezivo. Kakvi sindikati, bakrači, ljudska prava i dostojanstvo. Nekvalificiran si, uvezen, smješten s cimerom, ili nekoliko njih. Ispred jednog od apartmana, čistačica nam se ispričava što s drveta pada smola, brine se hoće li dospjeti na pločice u unutrašnjosti. Mlad muškarac krupne građe nespretno, gotovo očajnički, riba nekakvu vrtnu garnituru.
Unatoč nedodirljivosti uprave, u brodogradilištu možda nije vladao takav stupanj čistoće, ali nije bila ni tako jeziva atmosfera. To nije posao za svakoga, valja znati variti, projektirati, spajati, računati. Radnici brodogradilišta, mlađi u pravilu šutljivi, stariji suzdržani, oni pred mirovinom pomalo brbljavi, nikad nisu izgledali kao robovi. Imali su samopouzdanje profesionalaca, ispekli su zanat. Na svakom porinuću, stajali su i sjedili sa strane, izvan pompe, mirni. Sa kacigama pod nogama, cigaretom u ruci, međusobno nešto dobacujući, unutar svojih internih šala; njima nije trebala sjekirica, i šampanjac da znaju da je brod gotov, bili su s druge strane priče, znali su za svaki dio koji je zezao, svaki dan kad je trebalo zapeti da nešto bude gotovo na vrijeme.
Između idiličnog svijeta turističkog rezorta, i prljavog svijeta vijaka i dizalica, valjda to pokušavam reći ovim predugačkim tekstom, velika je razlika u poziciji čovjeka, zaposlenika. Onog na plaći, bez menadžerskog ugovora. Ne samo u poziciji, nego u vrsti slobode koju ima, količini dostojanstva koja mu je dostupna. Možda nekom sve to izgleda jednako, i mizerno, ili posve relativno. Možda.