Završio sam novu knjigu. Naslov: O književnosti i piscima. Pokušaj “filozofije književnosti”. Malo sam “naših” pisaca spomenuo, tek nekoliko njih, “svjetskih”. I Andrića, na prvom mjestu.

Kažu da je pred kraj života izlazio na balkon, u pidžami, zurio u noć i samo ponavljao: „Strašno, strašno“. Ne znam je li to jedna od izmišljenih čaršijskih priča, ne znam, jer je o Andriću previše takvih priča, ali sve nekako slutim da je to možda ipak govorio zato što je osjetio da će se poslije smrti naći u prokletoj avliji. Andrića spominjem iz nekoliko razloga. Bio je najveći majstor jezika koji se onomad zvao srpsko-hrvatskim, napisao mnogo dobrih, lijepih stranica, a njegova Prokleta avlija spada u sam vrh europske literature. Jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost iz moje domovine, jedan od rijetkih pisaca za koga su izvan moje domovine znali. Dugo je spadao u obaveznu školsku lektiru, naši „kulturni pregaoci“ s ponosom isticali da je Andrić postao svjetski pisac, bez dvojbe smatran nespornom vrijednošću. Tek nakon smrti u potpunosti postade „kontroverzni pisac“, kao da je u pitanju neka kasno otkrivena perverzna kreatura. Dovodi se u pitanje autorov moralni lik, a osporavaju i njegovi uvidi u historiju, što je gotovo uvijek slučaj sa djelima koja se bave prošlim vremenima. O Andriću se često, prečesto danas govore isključivo iz političkih razloga, odnosno tumače njegova djela kao da su u pitanju tekstovi kakvog političkog aktivista, a ne pisca. Jedni dokazuju da ja Andrić ovakav, jer je dokazivao to i to, drugi da je tvrdio baš suprotno. Pritom najčešće kao primjer navode njegovu (slabiju) priču Pismo iz 1920, priču koju ni sam pisac nije ubrajao u svoja bolja djela, citiraju riječi junaka ove priče dr. Levenfelda, kao da je u pitanju stvarna ličnost, a ne tek jedan od likova u Andrićevom opširnom opusu. Ovi tumači, naravno, ne mogu pozivati „na odgovornost“, a ni za svjedoka doktora Levenfelda, pa napadaju (ili brane, zavisno od osobnog političkog stajališta) autora djela, njegovog tvorca. A u tim i takvim pogledima na djelo kritičkog sljepila nikada ne manjka.

Političko čitanje književnog djela je svakako moguće i legitimno čitanje djela, ali nikako nije dokaz o njegovoj estetskoj vrijednosti ili beznačajnosti, a kada je jedino čitanje postaje potvrda ozbiljne društvene, posebno duhovne krize i simptom političkog radikalnog populizma. Nesporno treba imati na umu ksenofobiju, rasizam ili kolonijalnu aroganciju pisca, gdje god takvo što u djelu možemo opaziti, što ne govori samo o autoru tog djela nego i o onome što je smatrano u nekom dobu i sredini normalnim i dopustivim, ali iako takvo što možemo otkriti u djelima tako velikih pisaca kakvi su F. M. Dostojevski, J. Austen, J. Conrad, J-L. Céline ili E. Pound, to nipošto nisu presudna svojstva njihovih djela. O Andriću i njegovom djelu bi sada kompetentno mogli samo oni koji ne pripadaju militantnim nacionalnim skupinama u zemljama bivše Jugoslavije, jer ove skupine toliko politiziraju njegove tekstove da ništa drugo u njima i ne čitaju, samo neke političke poruke, koje su više odraz političkih stajališta ovakvih „interpretatora“ nego piščevi nazori. Balkanske suvremene interpretacije su u velikom broju slučajeva bile dokaz nacionalističkih stajališta samih interpretatora, njihova vlastita slika, slika njihovih zastrašujućih demona i zrcalo vladajuće ideologije. Zato bi Andrićevo djelo trebalo spašavati od politiziranih pohvala i pokuda njegovu djelu, ne čitati njegovo djelo ni kao dokaz „istorijskih prava“, ni kao „vrijeđanje nacije“. Andrićevo djelo bi trebalo biti izbavljeno iz svih varijanti „proklete avlije“. Vratiti pisca tamo gdje mu je mjesto – književnosti. Vratiti Andrića Andriću, spasiti, izbaviti, osloboditi njegov duh iz svijeta strašnih utvara. Možda je ona priča o tome da je Andrić pod kraj života buljio u tamu i govorio „Strašno, strašno“ izmišljena, ali u sklopu događanja poslije njegove smrti, nažalost, postade istinitom. A on postade pisac koga oteše njegovom pisanju.

Iz knjige:  O književnosti i piscima. Pokušaj filozofije književnosti