Čas je da kleknem i da te volim
Riječima svojim iz davnih stoljeća.
Čas je da ne znam tko je tko,
Čas da ne marim tko se koga sjeća.

Čas je da me oslobodiš straha od vječnosti
Čas je da me oslobodiš straha od prolaznosti
Čas je da mi više ne kažeš ti,
Čas je da mi šutiš ja.

(Vesna Krmpotić, Čas je Ozirise, Washington, 12. svibnja 1974. godine)

Piše: Marijan Grakalić

Beskonačna težnja (čežnja) za poetikom višnjeg kontinuiteta koji svojom silom i ljepotom prelazi stoljeća, kulture i vjerske obrasce, briše razlike i između ”ja” i ”ti”, te nadograđujući stvarnost otkriva i ono nevidljivo i ono neshvatljivo, osnovna je odlika poezije Vesne Krmpotić. Nije to ni njezin golem opus niti bezbrojne poetske varijacije koje je lakoćom ispisivala osluškujući poput medija one druge dimenzije. Ne, to je prije svega istinska pjesnička upečatljivost koja u svojoj srži objedinjuje izraz, doživljaj i razumijevanje i zato ona postaje transcendentnom, vrijednom, vječnom i, dakako, onoliko onostranom koliko smo u to u stanju prihvatiti. U gubom svijetu materijalistička determinizma, odustajanja glavnih struja književnosti i poezije duhovnih i transcendentnih tema i motiva posebno u našim prostorima, Vesna Krmpotić se svojim pjesmama i načinom govora o bitnim problemima ponajprije duhovnog i intimnog ljudskog oslobođenja uzdigla daleko iznad ikakve priručne fantastike ili ispovjedne retorike.

Istinski problem u tumačenju i sagledavanju lika i djela Vesne Krmpotić jest u tome kada se shvati da je njezina pojava ustvari neka vrsta alternativna zemljopisna otkrića. Nastajući usporedo sa ogromnom scenom alternativne pop-kulture koja je moderni svijet u drugoj polovici XX. Stoljeća neporecivo otvorila prema drugačijem i stranom, orijentalnom, duhovnom, heretičkom, alkemijskom, drevnom, gnostičkom, guruističkom, subverzivnom, mističnom, akvarijanskom, novodobnom itd., njezin književni rad sadrži bezbrojne refleksije svih tih pojava, a ujedno je čini vrijednom i posebnom, kao da se radi o jedinstvenom planetu koji je, eto, sada iznenada tu među nama. Razlog tome je što je Vesina poezija istovremeno i njezina duhovna i poetska praksa, dakle, nije samo doktrina ili neko tumačenje ovog ili onog. Duboko upućena u čitav golemi niz novodobnih duhovnih promjena, sadržaja, iskustava, ciljeva i misaonosti, ona je stvorila vlastit praktički način poetskog života odnosno oslobođenja (uzleta) koji kao takav ostaje izvan konceptualna jednoznačja i određenja.

Vesna nije bila samo ono što je pisala, bila je i ono što nije napisala ali što je dobro znala i u što je vjerovala. Uostalom, kako to kaže gnostički evagelist Toma: “Tko nađe tumačenje ovih riječi, taj neće okusiti smrti.” Vječnost nije vrijeme, pjesma ne mora govoriti, znati će onaj koji zna što sluša iako ne zna da je i on sam ta pjesma koja upravo nestaje Zbogom draga, do viđenja bliska.