Da nisam proživila i svjedočila privatizaciji Željezare Split iznutra, na radnom mjestu s kojeg sam imala dobar uvid u to kako je do propasti došlo, možda bi i ja, tko zna, danas bila kao oni koji ismijavaju i ne suosjećaju. Ali bila sam u ovoj koži, bila sam na licu mjesta, ostala bez posla kao i skoro svih ostalih 500 radnika, gledala kako se planski uništava nešto što je godinama funkcioniralo, proizvodilo i hranilo. I nikad neću zaboraviti radnika, starijeg čovjeka koji je doslovno cijeli svoj život ugradio i sagorio u visokim pećima te tvornice – stajao je ispred ugašenog pogona Željezare u svom radnom kombinezonu, gužvao kapu u rukama i plakao. Plakao tiho, teško, nepodnošljivo, onako kako plaču oni koji nikad ne plaču. To nikad ne zaboraviš.