Piše: Marijan Grakalić

Voljeli smo Dunav, Gorji grad, alkohol i poneku ženu. Popodneva u Starcima, najviše u jesen, još toplu koja nagovještava zagušljivi žar toplih soba zime u kojima i starice šire ruke moleći za sunce, poeziju i neki maleni doživljaj. Nema tu pretjerivanja. Kažu mi da si umro u snu. Kažu da si bio u krevetu u Gaćištu pored Virovitice gdje si se nedavno izmakao iz grada i da nisi izašao ni kada su tri žene došle po tebe, a jedna je imala smeđu haljinu raspucalu kao zemlja. Što znaju oni koji ne razumiju borca u vlastitom stihu. Trpio si. Kažeš ”ja gadno pišem”, riječ je kao antibiotik, dodajem, dok s konjakom raste noć i rastu sjene.

Neće te izgleda probuditi ništa više. Mlad si, a sad mrtav osim u mom živom sjećanju. Još okretnom toliko da kani nešto i reći; poneka djevojčica bi mogla biti sretna da to čuje mada je nekorektno, a znao si da je nekorektno sve osim ljubavi, i zato neka bude po tvome. Uostalom, sam si napisao kako si volio trojnu boginju, kravlju svećenicu i nečije obje sise, možda tek malo više desnu nego lijevu. Što sad mari, svi mi radimo za naše, svi mi bivamo konji. Lijepi i s bakrenim prstenom na repu, sudbinskim poput kuhane rakije, vijagre i tuge.

Ne vjerujem da postoji terapija protiv osluškivanja, protiv života u svim noćnim satima, od punih do praznih. Dijelili smo ih, ti kao mladost ja kao prošlost, prošla su i neka djeca i nisu rekla ništa, nama su tek stizale ceste, bulevari, rijeke i splavi, obrisi dana u kojem se zaboravi na malu voćku poslije kiše, u kojem se zaboravi sve osim grimizne noći i čežnje da se postigne nemoguće. Naravno, osim ljubavi sve je nekorektno. A mislio sam na tebe i da ćemo opet piti kad magle prekriju dunav i kad neke nove, druge oči budu uz miris vina u toploj krčmi. Zbogom Robi, prerani snevaču.