U pravilu se ne žalim kad me netko blokira (na facebooku), ali bila sam podijelila takvo nepatvoreno smeće od statusa Vojislava Mazzocca, da me duša boli što mi je ukinuo pristup jednoj izrazito nakaznoj i amoralnoj vrsti mišljenja.

Piše: Slađana Bukovac (Facebook)

Dakle, vi sretnici koji još uvijek imate tu privilegiju, uživajte u njegovoj fotografiji radnika brodogradilišta, i popratnom tekstu. Čovjek je po profesiji novinar. Ja mislim da je on jako dobar novinar. Što je pregorjelo, kako je moguće nešto tako javno iznijeti, napisati, nemam pojma. Što pukne u glavi šekspirologa kad se krene loptati ljudskim glavama? Što se dogodi talentiranom novinaru da napiše radniku kojeg nikad nije vidio da je krao, i time proizveo propast brodogradilišta? Znam da od ove zemlje svi već pucamo po šavovima. Na portalima je osobito gadno, netko mora neprekidno klikati, klik, klik. Dobro je privlačiti imućniju klijentelu, zbog reklama, i naslikati puno golih žena, ili onih kojima je, k vragu, ispala bradavica.
“Index” je napravio čuda za hrvatsko novinarstvo. “Index” je vlastoručno poskidao poprilično ministara (a zadaća novinarstva, jedna od ključnih, je da ruši ministre, i hvata ih u nedjelu). Na Indexu rade upravo prekrasni ljudi, kao Dea Redžić, na primjer, jedina osoba koja je ušla u onaj zloglasni šator u Savskoj, i pozvala na red grupu nasilnih ljudi oko kojih je plesala cijela vlada. Index je pokrenuo narativ o “uhljebima”. Koji se pretvorio u prilično rigidnu teoriju, i okej, prema tim kriterijama ja sam uhljeb od glave do pete. I to je u redu: stvarno primam svaki mjesec plaću; nije prevelika, ali imam pravo na bolovanje, imam i sindikat. Svaki dan, doduše, radim od kad do kad treba, slobodni vikendi često se premeću u radne, godišnji ne koristim kad mi odgovara, nego kad je moguće. Ali u tom konceptu spadam u neprijatelje naroda, i sve pet, neprijatelj sam, promašena pojava, tu nema pomoći. Možda me treba ostaviti bez posla. Možda sve slične meni treba ostaviti bez posla, široko nam lijepo tržište, i pristupačna Irska.
Ali, izživljavati se na radnicima u škveru, tvrditi da su ukrali kliješta i da im zbog toga propada tvrtka, to je ipak nešto drugo. Upotrijebiti sliku čovjeka koji rida pred kamerama jer nema čime nahraniti djecu, i postaviti ga u kontrast s “vrijednim” fotoreporterom koji na njemu zarađuje svoju plaću (premda je taj fotoreporter, recimo, mogao dosad odšutjeti tri kriminalna vlasnika koji preko medija opslužuju vlast, i hladnokrvno nastaviti kadrirati), to ipak spada u psihopatiju. Ili u nekakvu doktrinu koja se posve otela kontroli, gdje poluinteligentni Vojković, koji ne zna zabiti čavao, tumači kako se do uspjeha dolazi teškim i mukotrpnim radom, u principu tuđim.
Meni je jasno da je zemlja preopterećena uzaludnim, i suvišnim kadrovima, jasno mi je da od toga strahovito trpe ljudi koji sami zarađuju vlastiti kruh; ali upravo je monstruozno da poznata, i ugleda novinarska imena provode segregaciju nad radnicima brodogradilišta kojima i politika, i uprava rade o glavi. To je neetično, to je nedopustivo, to je jednostavno jezivo. To je perverzno zastranjenje loše razrađene ideje, koja se temelji na površnoj dogmi o “korisnim” i “beskorisnim” ljudima. A “korisni” su oni koji su se pod svaku cijenu snašli, dok su “beskorisni” svi koji nisu otvorili privatne obrte na inozemnoj adresi, nego svaki dan rade na temperaturi od 60 stupnjeva, i za to očekuju plaću. Takav stav ne propagira uređeno društvo, nego darvinistički kaos. Stampedo u kojem fizički i psihički bolje predisponirani gaze preko tuđih tijela, a osobito preko onih “nepoduzetnih”, “bez inicijative”. Uređeno društvo prepoznaje se upravo po tome kako u njemu žive ljudi koji nisu ni pokretači, ni revolucionari. Koji svaki dan odlaze na posao, i vraćaju se. Po tome postoji li pravo na rad, i pravo na plaću za obavljeni posao. Cijeli svijet leži na “nepoduzetnim” ljudima, koji tamo negdje na Dalekom Istoku za sitne prihode slažu prestižne Iphone. Ili negdje bliže pakiraju meso, slažu kekse u kartonske kutije.
Ideja da su radnici “krivi”, da su vlasnici tvornice, kojom rukovodi politički odabrana uprava u zemlji u kojoj se uopće ne primjenjuju zakoni, jednostavno je priglupa, i svjedoči o deficitu uvida u realnost. Valjda posljednja odvažna, i ozbiljna presuda koja je ovdje donesena bila je ona protiv Norca; ne sjećam se o kojoj je godini riječ, ali od toga je sigurno proteklo jedno desetljeće.
Voljeli je, ili ne voljeli, realnost treba poznavati. Svaka je dogma kobna, i vodi u isključivost, kretenizam, i izjave kojih će se ljudi prije ili kasnije stidjeti.