Ima ljudi koji brzo sagorijevaju svoj život (Sever je govorio o “prostranom sagorijevanju”), i onih drugih koji slažu godine kao knjige iste veličine i oblika na police, sve do vrha. Robert Roklicer svakako nije bio među onim drugima.

Nismo bili posebno bliski, ali dovoljno da mogu osjetiti bar djelić bića tog pjesnika i dragog čovjeka, otvorenog i sramežljivog, veselog i malo tužnog. Iza njegove muževnosti i krupne pojave skrivala se povrijeđena nježnost. Vidim ga još ovog lipnja kad smo se posljednji put vidjeli, kad je gostovala Dijana Burazer, svirao Milko Kiš iz Hladnog piva, kako sjedi uz prozor “Starih krovova” i vodi “Jutro poezije” s već uobičajenim poklikom za početak: “Vežite se, polijećemo!”

Imao je listu pjesnika pred sobom  i svakog je prozivao posebno, ali su njegove upadice bile uvijek veoma duhovite i davale čar svakom nastupu. Humor i ležernost vrlo su rijetke odlike ponašanja u svijetu poezije, i ta provodna nit između čitanja svakoga pjesnika te njegovi komentari pjesama stvarali su ludički okvir i bili nadahnjujuće poticajni. Rekao bih da je Robert Roklicer davao smisao poeziji drugih, ali i njoj samoj, i ako se može govoriti o nekom njegovom doprinosu zagrebačkoj bohemi koja je drugdje, u Europi zakržljala ili posve nestala, on je bio pobunjenički. On se s poezijom bunio protiv svega onoga što je osjećao kao lažno, izvještačeno, nametnuto izvana. Protiv poremećenog sustava vrijednosti. Donosio je Zagrebu subotom ujutro dašak slobode, izlazak iz konvencije, socijalnih i drugih normi, otvarao vrata svakom tko piše, ne samo etabliranim pjesnicima, da iskažu riječima sve što ih tišti i izbavlja. Nije pravio razliku između onih koji su članovi ili nisu jednog društva pisaca od drugih, ideologija ga nije zanimala nego samo prisutnost i protok poezije. I tako zbližavao pjesnike, jer jedino zahvaljujući toj toplini i dobroj ambijentalnosti višegodišnja okupljanja mogu i opstati. Drugim riječima, Rokliceru nije bilo dovoljno pisati vlastite, vrlo vrijedne knjige, nego je imao potrebu i za nečim drugim, da ne kažem, ljudskijim i višim.

Nakon Ružice Orešković, Josipa Severa, Saše Meršinjaka kojima je bohema bila stil i način života, odhodi za njima i Robert Roklicer. “Evo, silazi sumrak, i svijet postaje hladniji. Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe da se, ovako pokipjelo, ne prehladim od studeni svog straha i samoće” (Miroslav Antić).

dražen katunarić