Once upon a time naručio sam studiju o programskom usmjerenju televizije čiji sam tada bio direktor programa; htio sam naprosto stvar vidjeti tuđim očima. Uskoro sam dobio beskrajno nadahnut tekst u kojem, u poglavlju o Agitaciji, autor razmatra otvaranje mitoloških korijena naše kulture, smatrajući prvim poslom OTV-a zapanjiti s nepoznatim biserima tradicije, pa će se u tu svrhu promovirati: a) coprnicu, b) zduhača, c) zvir Leukoru. Predstavimo ta tri simbolička bića hrvatske kulture obratnim redoslijedom:

Zvir Leukora – Ona koja se da zavesti pjesmom. Ona koju djevica zavezuje i predaje lovcima.

Zduhač – Podravski gremlin. Onaj koji živi od tuđe krvi, iako u osnovi je plašljiv.

Vještica – smućuje, izaziva đavla, prikriva se. Ima nezasluženu moć. Jača je jedino moć onog koji joj sudi, jer proganjanje vještica, proganjanje je u beskraj.

Evo nam motiva za kolumnu: proganjanje vještica, jer je proganjanje u beskraj. Do današnjih dana. Dokaz? Jasna Babić  je svojedobno objavila nesvakidašnju eruditsku parabolu o prvoj antikorupcijskoj kampanji u Zagrebu, koju povijest pamti kao – lov na vještice. U 1743. smo, na zagrebačkom Gornjem gradu, a radi se, kako Jasna piše, „o nikad razriješenom slučaju „copernice“ Barbare Benšek, nadimkom Cindekovica, koja se spasila lomače podmićujući zagrebačkoga političko-sudskoga moćnika Ladislava Salija. Iz gradskih arhiva spis je izašao na svjetlost dana krajem 19. st. zahvaljujući historiogarfskom „arheologu“ Ivanu Krstitelju Tkalčiću. Iščeprkana građa poslužila je Mariji Jurić Zagorki u modeliranju jednog od likova „Gričke vještice“. Zagorka je Cindekovicu predstavila kao mladu „hljebaricu“, u romantičnoj ljubavi sa stanovitim Adamom.“ Agram je konzervativan grad u kojom se stoljećima živi u panonskoj statici sesilnih karaktera prožetih tradicionalnom melankolijom i strahom od gladi što ga većina Hrvata nasljeđuje od svojih seoskih predaka, kako zamjećuje Hribar, ili kanonik i župnik Vramec, baroknjak koji je prije gotovo pet stoljeća definirao vekivečni zagrebački mentalitet čuvenom opaskom da „Purgeri, nemajuć puno, hvastaju se“, kako u Baladama, u porubnici, bilježi Krleža. Kako god, načelno prerani snijeg zatrpao je kulisni glavni grad Hrvatske i njegove kaširane ljude i njihove kazališne drame i sudbine i krike i šaputanja i das sind alles nur Worte, Worte, Worte, i sad se tu treba, usred svih tih riječi, pronaći neku šifru „što otvara vrata iza kojih se zbiva aktualna antikorupcijska kampanja“, pa usred euforičnog klajnbirgerskog organiziranog kretanja preko svih ovih naših žalosnih provincijalnih prilika možemo s Jasnom proučiti kako se, kad je riječ o Cindekovici, na „korupciju, po nekim signalima, računalo od početka. Prije njezinoga uhićenja, na Kaptolu se odvijala inkvizicijska istraga protiv četiri vještice. Jednoj od njih sugerirano je da, kao svoju „ortakinju“ prokaže upravo Barbaru Benšek. Čim je pritvorena, supruga nadležnoga suca Sailija pustila je glas među poslovnim partnerima Barabre Benšek da će je oslobađanje koštati 200 rajnskih forinti. Ukratko, doista nije doživjela sudbinu ostalih vještica, koje su spaljene tijekom proteklih Poklada. Senzacionalno i šokantno, oslobođena je nakon tjedan dana pritvora. Purgerska javnost uzbuđeno je brujala o događaju ili zbog enormnoga iznosa (odakle joj toliki novac?) ili zbog sudačkoga ponašanja. Gornji grad po drugi se put podijelio na njezine sljedbenike i njezine protivnike, sve dok korupcijski slučaj nije prijavljen tadašnjem banu Karlu Batthyanyju. U anti-korupcijskoj istrazi, datiranoj 11. i 12. u rujna 1742., otkrivena je široka mreža posve dobrovoljnih korupcijskih pomagača Barbare Benšek, svjesnih da je riječ o jedinom načinu spašavanja gole kože od inkvizicije i lomače.“

Proganjanje vještica, proganjanje je u beskraj, i traje do današnjega dana, u neobaroknom, Zagorkinom Agramu: „Ne treba poznavati odveć povijesne sociologije kako bi se razumjelo da je sajam na glavnome trgu označnica grada koji je – još – bez građana (u suvremenome smislu riječi), grada kojim autoritarno vladaju grofovi i cehovi, žandarmi i načelnici, Zagorkina Zagreba.“, veli pametni Žarko Puhovski.

Uz sasvim osoban motiv – dat ću diskretan mig: valja razlikovati između vještica/čarobnica i bahorinica, vještih u skidanju uroka – familijarnu predaju i sposobnost križanja oblaka, ova dva motiva, suvremenost Zagorke i neprekidnost lova na vještice dovoljno su opravdanje tekstu koji slijedi; počet ćemo klasično, obratom: lako je izaći na kraj s vješticom koja to nije, no što ako ona to jest? Što ako ne samo da ne poriče, nego inzistira na tome da jest vještica? Proučimo sljedeći slučaj:

28. rujna Anno Domini 1620, na Dan Sv.Vjenceslava, zaštitnika Češke i Praga, proizvođača piva i vina, egzekutor je upriličio territio verbalis, suočivši Katarinu Kepler s instrumentima torture: imamo tu compressio pollicum, znači škripac za palce: palci se postave između dvije željezne pločice spojene vijcima, a kad se vijci stežu, posebni šiljci probadaju prste, gubi se puno krvi, a na kraju se smrskaju i kosti; potom, tu je litigatura manuum, kotač za rastezanje: žrtvi se ruke vežu iza leđa i preko kotača vuku prema gore, dok su noge vezane utegom, pa tako sprječavaju da tijelo prati tu putanju – u najboljem se slučaju tek iščaše ramena, i stoga je ta sprava toliko omiljena i često korištena; onda, positia est ad equuleum – drveni konj na četiri noge, a umjesto sedla drvena piramida, scamnum ad equuleum, na kojoj optužena sjedi, s utezima na nogama; konačno, ocrea hispanica, španjolska čizma: sprava za stiskanje potkoljenice dok se kosti ne zdrobe…

Suočena s metodološkim instrumentarijem koji je jamčio da su točne i nepobitne istine istražene clare et distincte, Katarina Kepler, majka čuvenog astronoma Johannesa Keplera, unatoč sinovljevoj reputaciji i statusu na najvišim feudalnim adresama, nije zlorabila njegove društvene veze i utjecaj: prkoseći svim molbama i preklinjanjima, Katarina Kepler tvrdokorno je ustrajala u svojoj tvrdnji da je – vještica!

Povijesna predaja doduše tvrdi suprotno: izvornu optužbu iz 1615. godine, krivokletnice Ursule Reingold, žene u financijskom prijeporu s Keplerovim bratom Cristophom, kojom je Katarina Kepler optužena da je dotičnu unesrećila činima navukavši na nju bolest, šest su godina kasnije odbacili, ali, connoisseuri tvrde da je unatoč naklonosti Svetog Rimskog Cara Rudolfa II, čijom je dobrotom Kepler na dvoru zamijenio Tycha Brachea, Keplerova majka do kraja života sebe shvaćala kao vješticu.

Uz osobno pismo tadašnje carice Marije Terezije banu Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije grofu Franji Nadasdyju, početkom lipnja, u razbludno vrijeme čaja 1758., zapovjeđeno je da se ‘žurno u Beč dovede vještica Herucina Magda Logomer’. (Nju je njezina susjeda Eva Oblačić optužila “pred svjedocima da ju je uznemiravala dok je ova imala groznicu, leteći oko nje pretvorena u muhu.)

U tom nesvakidašnjem pismu carica donosi jednu od dalekosežnih odluka u skladu s kojom će procesi protiv vještica u cijelom carstvu biti svedeni na najmanju moguću mjeru. Vještica Herucina je, izmučena i iscrpljena, po dolasku u Beč smještena u kliniku te ‘predana na proučavanje glasovitom liječniku Van Swietenu’, inače profesoru s bečkoga Medicinskog fakulteta i osobi od najvećega povjerenja carice Terezije. Swietenu je, naravno, dugo trebalo da Herucinu izliječi od posljedica tortura koje je preživjela, pa je u opširnom izvješću carici oštro osudio barbarsko mučenje i iznio analizu »besmislica i gluposti sudova u Hrvatskoj«. Caricu je zamolio za blagost. Herucina je potom puštena, a banu je upućeno pismo kojim se naređuje da se Herucini omogući »siguran put do kuće i miran boravak«. Nakon ovog povijesnog događaja procesi protiv »copernica« i njihov progon u tadašnjoj Hrvatskoj jednostavno su odumrli, a da zapravo nikada i nisu bili formalno-pravno ukinuti. Upravo ovaj događaj nadahnuo je novinarku i književnicu Mariju Jurić Zagorku za roman »Grička vještica«: lik je Herucine poslužio kao model za lik Kontese Nere.

Nesretna Križevčanka, Herucina Magda Logomer, posljednja je suđena vještica u Hrvatskoj. U tome se i sastoji neobična aktualnost „Gričke vještice“: Institucionalna matrica današnje hrvatske kulture ostatak je habsburškog projekta prosvjetiteljske države, i Hrvatska je u tom smislu infrastrukturno intaktna: marijaterezijanskom urbarijalnom regulacijom, podjednakom besmislenošću i glupošću svojih sudova, kao i progonom Vještica iz Rija, koje su u nedostatku pravne države (vidi: Van Swieten) izbjegle juridičko sankcioniranje, ako već ne territio realis, stvarnu torturu.

Malo se toga mijenja u ovoj plebejskoj statici diluvijalne Panonije, gdje je vjekovima nešto mutno u nama.

Budimo pošteni: pišući o Neri, Zagorka je pisala o sebi. O Ženi.

Prostodušno kazano, Nera je unuka grofice Suzane Ratkay odgajana „…na čistoći zraka da ti bude duša i tijelo jako…, zato sam te naučila da se ne bojiš noću, da se ne plašiš ni živih ni mrtvih. Zato sam ti dala, umjesto društvenih propisa, slobodu da izoštriš svoj um, mjesto igračke uzde divljeg konja, mjesto lutke pištolj…”. Neru, da budemo odmah na čistu, krase osobine koje više priliče kakvom muškarcu.

“Saznao sam da ste odbili sjajno namještenje u Pester Loydu. Politički izvjestitelj ovoga lista značilo bi stupiti na europsku pozornicu. Vi ste ostali radje iza kulisa svoje domovine. Zagorčice, vi ste muž na mjestu.“, glasio je Supilov kompliment, Zagorki možda najdraža pohvala u životu.

Sad je već očitije gdje su u svemu tome vještice.

Piše Zagorka: „Godine 1891. zagorski dvorac Šanjugovo. Gospodin kotarski predstojnik sjedi u naslonjaču. Pred njim stojim u sedamnaestoj godini kao okrivljenik i slušam njegov ukor (…) Pronašli smo da je tvoja školska torba bila spilja urotnika u kojoj su se održavali tajni sastanci tvojih revolverskih misli protiv vlade i vlastelinstva. Roditelji su pogriješili što su te od djetinjstva prepustili seoskoj družini na dvoru gdje si disala njihovim duhom pa te ni materinski odgoj u samostanu nije popravio. Evo, danas, tu na stolu leži corpus delicti: prvi broj omladinskog lista „Zagorsko proljeće“ (…) Zabranio sam ga, a ti slušaj nesretno dijete: revolucionarno danas misle samo luđačke muške glave, a ženi je određen život pokornosti i nježnosti. Vraćam ti taj tvoj mali notes što smo ga našli skrivenog u kaminu da bi te jednom podsjetio na dane kad si počinjala sudbonosne atentate. Neka te tvoj notes odvraća da ti, žena, ikada pokušaš pisati i da proslijediš ovakvo sramotno revolversko mišljenje jer ćeš onda učiniti najveći atentat na svoj život.”

Zato su dakle Zagorku proganjale vještice i njihov progon.

„Svugdje sam bila dočekivana s nepovjerenjem i prezirom jer je žena u politici u 19. stoljeću bila smatrana poput žene u javnoj kući. Ja sam u prvom redu širila feminizam i u ženama budila volju da sudjeluju u javnom životu. Moja je težnja uvijek bila emancipacija žena.”

Kad se 1918. u Budimpešti održavao svjetski kongres za žensko pravo glasa, Zagorka je umjesto na nj otišla na slavenski kongres u Prag, upozoravajući da, jednako kao žene, tako ni Hrvatska nema suverenitet. Zagorka je u tom smislu naročita vještica: štriga pod patronatom biskupa.

Iz ljubavi prema hrvatskom jeziku koji je početkom XX. stoljeća potisnut iz javnosti zbog službene uporabe mađarskog i njemačkog jezika, naime, a na nagovor i pod pokroviteljstvom biskupa Strossmayera počinje oko 1910. pisati povijesne romane.

„Grička vještica“ je gotski roman: tajne Krvavog mosta, tajni prolazi, dvorci, sjenoviti samostani, podzemni hodnici Griča;„Grička vještica“ je sentimentalni roman: Svatovi Gričke vještice! šapuću ljudi… Gle, to je ona!… Oko pepeljaste bujne kose spleo se mirtin vijenac. Oko skladnog tijela poput mreže leprša srebrom izvezena bijela koprena…;„Grička vještica“ je pustolovni roman: U očima Gričana u isti tren pojavila se slika kada je Neru ugrabio Siniša preodjeven u vraga:„…Tko zna je li to bio on, ili možda ipak vrag?…”; „Grička vještica“ je kriinalistički roman: Ti si me varala, ti si mi lagala! Zbog tebe sam toliko trpio, zbog tebe dadoh ubiti gvardijana Antonija, zbog tebe sam ubio četvoricu velikaša… Beata, to mi moraš platiti, prokletnice!…; „Grička vještica“ je povijesni roman: Zar je naša kraljica – Krajačić na prijestolju?…

Ali, „Grička vještica“ je i politički roman, roman-projekt: jezikom trivijalne literature, Zagorka je javnost učila hrvatskom jeziku, nacionalno je osvješćujući.

„Studenti, predvođeni Stjepanom Radićem, prilikom posjeta Franje Josipa I Zagrebu, javno su spalili mađarsku zastavu. Zagorka je iz novina saznala za zbivanja u Zagrebu pa je u zanosu napisala «hvalospjev toj mladeži» među kojom bi se itekako i sama rado našla. Uskoro je bilo zatraženo da za budimpeštanske novine napiše članak u kojem će najoštrije osuditi taj hrvatski politički incident. Ona je odbila a suprug je zaprijetio ponovnim zatvaranjem u umobolnicu pa je bila prisiljena pobjeći u Hrvatsku. Preodjevena u sluškinjinu odjeću kao većina njezinih kasnijih literarnih protagonistica, pobjegla je u slobodu, izabravši vlastitu neovisnost. Tako se revolucionarni politički događaj podudario s njezinom osobnom revolucijom. ‘Osobno je političko’, postat će tek desetljećima kasnije revolucionarna krilatica feminizma drugoga vala.“

James Sprenger i Heinrich Kramer, Malleus Maleficarum

“Velika je šteta što danas više nema opsjednutih, ni vrača, ni astrologije, ni duhova. Ne može se ni zamisliti što su sve značile te stvari kao utočište prije sto godina. Tada je cijelo plemstvo živjelo u svojim zamkovima. Zimske večeri su duge, pa bi bili umrli od dosade da nije bilo tih plemenitih zabava… Svako selo je imalo svog vješca ili vješticu, svaki je princ imao svog astrologa; sve su dame tražile da im se proriče sudbina; opsjednuti su lutali poljima; pitalo se tko je vidio Đavola ili tko ga treba vidjeti; a sve je to bio predmet neiscrpnih razgovora koji su pažnju održavali u stanju napetosti. Danas se igra dosadnih karata i mnogo se izgubilo time što se izašlo iz zablude.”

Voltaire, u svom “Filozofskom rječniku” iz 1821.