Piše: Edit Glavurtić

Prije nego što ćemo se ukrcat, na Pazaru smo kupile svega koliko smo mogle nositi: fažoleta i paprika, grožđa, poma, praski i kukumara.
I jednu malu catu. I kruva u Preradinoj pekari, kraj crkve svetog Dominika.„Vazest ćemo i ovi lipi buket garifula za dida Marina, pa ćemo mu sutra odnit na grob“ rekla bi baba Vitorija, stavljajući cvijeće preko prepune borše.
Bile smo smiješan prizor nas tri, dok smo tako pretovarene bagajima klimale prema vaporu; baba u sredini, široka i sva u crnom cijelo je vrijeme gunđala i otpuhivala, a mama i ja držale smo svaka po jednu stranu.
Kad smo se napokon ukrcale i našle mjesto u salonu, njih su dvije odahnule i razmjestile oko sebe one puste torbe, a ja sam već bila na izlazu praveći se da ne čujem poznatu babinu rečenicu: “Nemoj na provu, mala, vitar će te!“
Ali tko bi me zadržao! Kad su se upalili brodski motori, a vapor se uz mali trzaj napokon pokrenuo, polako i jedva primjetno stala se udaljavati riva i luka i Marjan. Taj trenutak, prepun uzbuđenja i veselja, značio je da smo uskoro kod kuće.

Ali, trebalo je biti strpljiv, jer stari „Ohrid“ vozio je u to vrijeme okolo naokolo, pa je put trajao beskrajno, duže od tri sata! Sve okolo naokolo: Arbanija, Slatine, Drvenik veli, Drvenik mali, a na kraju tek Maslinica. I kako bi vapor skrenuo u koji porat, moje je nestrpljenje sve više raslo pa nisam mogla dočekati da napokon ugledam Maslinicu i Veli mul krcat ljudima koji čekaju. Bilo ljeto ili zima, jutro ili večer, ta se slika nikada nije mijenjala.

Poslije smo svaki dan iz vale u kojoj smo se kupale gledale kad će naići naš „Ohrid“. Po njemu se znalo koja je ura. Ako tog trenutka nisam bila u moru, odmah sam ulazila gingat se na valovima koje je stvorio vapor kad bi prošao. A kad me mama slikala za uspomenu, uvijek je vodila računa da to bude pred kraj ljetovanja, kad već „uhvatim boju“, i uvijek je čekala trenutak da naiđe vapor, da i on bude u pozadini. Da slika bude ljepša, govorila je. Uvečer u šetnji odlazile smo na Mul, i zajedno s drugima čekale da vidimo `ko će se sve iskrcat`. Gužva koja bi tada nastala, komešanje, glasovi, pozdravljanje, mahanje i dočekivanje uvijek je bilo uzbudljivo, ali nakon desetak minuta sve se opet utišalo, a ljudi razišli. Vapor bi ostao na Velome mulu preko noći, da ujutro najranije krene za Split.

U godinama koje su slijedile svijet se počeo ubrzano mijenjati, pa se tako promijenio i vapor i ruta vožnje. Umjesto starog „Ohrida“, „Šoltanka“ i „Bartol Kašić“ vozit će više puta dnevno, ali samo do Rogača, gdje će putnike dočekivati i plavim autobusom od mjesta do mjesta razvoziti Pero Galama.
I to je imalo svoju draž, jer su udaljenosti malene a otok živopisan, jakim bojama i mirisima zaslijepio bi svakog tko je s kopna stupio u taj čudesni, izdvojeni svijet gledajući mu lice prvi put kroz staklo staroga, rasklimanog autobusa. I odlazak iz Maslinice autobusom bio je nešto nježniji i bezbolniji, nego kad se išlo vaporom s Velog mula, jer bi bus brzo nakon što je je upalio motor sa žala skrenuo u đardin iza Avlije, pa dalje ubrdo put Donjeg Sela i Grohota i sve bi nestalo iz vidokruga brzo, prije nego što bi čovjek uopće shvatio što se događa.

Ali jutra kad se iz Maslinice odlazilo vaporom imala su jedan ton svečane konačnosti, gotovo rituala koji je značio i završetak i nijemo pozdravljanje. Sve se odvijalo polako, kao na usporenom filmu. Ustali smo prije nego što se počelo daniti, a stvari zapakirane prethodni dan čekale su spremne kraj vrata. Baba bi još jednom provjerila jesu li škure dobro zatvorene, pogledom pomilovala stvari na gornjem i donjem podu, duboko uzdahnula i zaključala kuću. Onda se prekrižila i u potpunoj tišini izašle bismo iz dvora i skalama se spustile na rivu, u plavo jutro. Mjesto je još spavalo, samo bi negdje u daljini zakukurikao pijevac, ili zalajao pas. Dok smo prolazile pustom rivom pored kuća sa zatvorenim škurama, divlje su mirisali bori, lavanda i ružmarin, ali nestvarnu sliku zamijenila je užurbana i uobičajena čim smo se ukrcale na vapor. Salon je već bio pun mještana koji su poslom išli u Split, i furešti kojima je, kao i nama, došlo vrijeme za povratak kući.
Nisam se dala unutra, nego sam stajala na provi čekajući da se upale brodski motori, a vapor mola cimu, zatrubi i otisne se od kraja. Sve to vrijeme, dok je sunce izlazilo i po mjestu i moru razlijevalo boje, moje je srce bilo u grlu, jer nikako, nikako nisam željela otići.

Ali, ništa nas više nije držalo za obalu, vapor se udaljavao malo pomalo, skoro neprimjetno. Klizili smo pored vala u kojima smo se kupali, a ja sam im u srcu mahala i obećavala da ću se vratiti dogodine. Uskoro se iz vida izgubila Avlija, i Veli je mul bio sve dalje, mjesto se smanjivalo a njegovi obrisi razlijevali su se kao u akvarelu, ali ja sam ne trepćući uporno i dalje gledala, kao da pogledom mogu sačuvati ono od čega se rastajem.
Onda bi mi na trenutak pažnju privuklo nešto drugo, ili me mama kratko zazvala, i kad sam se okrenula, u vidokrugu više nije bilo ničega.
Maslinica se rasplinula i potpuno nestala a da ni sama ne znam kako se to točno dogodilo, i u kojem trenutku. Neprimjetno, baš kao i tolike druge stvari kojima me kasnije zavarao život, nudeći iluziju da će sve što volim zauvijek biti tu.