Piše: Marijan Grakalić

Bilo je neobično je toplo za kraj veljače i tamni oblaci na noćnom nebu svojim uznemirujućim crnilom remetili su očit spokoj gotovo praznih gradskih ulica. Lijenosti kraja jednog dana koji bi možda želio da je pored svih nas prošao posve nezapaženo, nudeći lažni dojam da ga nikada nije ni bilo, bio je dan kad sam zadnji put razgovarao s Trokutom. Sljedbenikom Crowleya, pregaocem tarota, majstorom I Džinga i egzotičnim poznavaocem Knjige Zakona, ali također, i one druge tamnije strane alternativne kulture Zagreba, pokojnog Milasa, radara, sotonizma i Velike pljačke Nacionalne i sveučilišne biblioteke osamdesetih.

Od svih zagrebačkih ulica Martićeva je ona koja ponekad iskaže ono svojstvo koje posjeduju mjesta što su predvorja opće dosade, pa su zato pogubna za bilo kakvu inspiraciju. No večeras nije tako. Tu je, odvojeno od svega, u podrumu neke kuće nimalo manje originalnom od one rupe u brdu koju spominje Tolkien u uvodu njegove kultne knjige ”Hobit’,’ živio također posve osebujan lik, umjetnik, žrec i tvorac anti-muzeja Vladimir Dodig Trokut. Doveo me neki lik što se tu i drugdje po nalogu ugurao, navodno grof, koji se devedesetih skrivao po novozagrebačkim podrumima od mobilizacije, a kasnije je to kapitalizirao u para-obavještajnom spektaklu zagrebačkog polusvijeta. Taj bi sada ucjenjivao, ali nema što. Trokut je oduvijek imao sklonosti prema tajnama svake vrste. Rođen je u Kranju  1949. Otac,mu je bio Ivan Dodig zvan Glavonja jer je imao golemu glavu, i navodno je bio šef OZNE (Udbe) u tom kraju.  Poslovica kakav otac takav sin, međutim, samo je djelomice točna u ovom primjeru, mistika je bila jača od tajne policije. barem malo.

Između nebrojenih skulptura, slika, školjki i svakojakih starih stvari, u stanu s neviđenom starinskom kuhinjom i posuđem koje je preživjelo sve krize ovog svijeta pa se baš zbog toga u njemu može spraviti i ona hrana čija aroma nadilazi tek puko kulinarstvo, nalik dokonom i umirovljenom čarobnjaku, živio je Trokut i njegova duga brada. Fala bogu da je bio u fazi da se pere, a ne kao osamdesetih kada se zbog skupljanja kundalini energije nije znao kupati mjesecima.

Poznajemo se još od početka osamdesetih kada je restoran Kluba likovnih umjetnika na Starčevićevom trgu bio meka okupljanja zagrebačkih umjetnika i intelektualaca, iz vremena jedne daleko slobodnije avangarde i umjetnika i njihovih programa koji nisu bili tada toliko očigledno uhvaćeni u zamku komercijalnog i utilitarnog. Sjedili bi tamo u nekoj mješavini nada i nestvarnosti, najčešće s danas pokojnim odvjetnikom Vjekoslavom Điđiijem Hrasteom, Zoranom Carem, bijelim magom za razliko od Trokuta koji se nazivao crnim, pa isto tako prerano otišlim novinarom Jutela i Vjesnika Milanom Jelovcem ili sada negdje u dalekom Parizu izgubljenim Damirom Borkovićem.

Trokut je oduvijek djelovao kao umjetnik i anarhist, dijete iskona nekog svijeta koji je možda započeo i završio u treptaju  dana danas zaboravljenog u bljesku svih onih težnji i previranja sada daleke i također posve nestvarne 1968.  godine. No kao i onda i ove večeri u njegovom domu opet je tu ona neotuđiva osebujnost nastala u protestu protiv vladajuće slike svijeta, opet su tu svi mogući i nemogući hobiti i gorgone umjetničke prakse, avangarde i post-avangarde, konceptuale i novih tendencija, iskorak preko ruba svijesti i svijeta tako karakterističan za totalnu pobunu onog pokreta i hipijevštine koju je u jednom dobrom dijelu  svog habitusa baštinio

Uostalom, i taj i svaki drugi razgovor s Trokutom ne samo da je bio  prisjećanje na sve to, već je imao i jedan gotovo iscjeljujući karakter. Ponajprije zato što on nije bio umjetnik u potrazi za smislom u najopćenitijem  značenju te riječi, već i je bio svoj osobni umjetnički guru , žrec koji je na svoj način već ostvario prosvjetljenje kakvo je želio, pa za razliku od tolikoga mnoštva umjetnika upućenih na lutanje i traženje on je posve suvereno zna što je i tko je.

Šaman i autor bliskih novih umjetničkih tendencija, pasionirani čitač knjiga Brune Schulza i vječiti zagovornik svih mogućih i nemogućih teorija zavjera, konspiracija, urota, zamki, tajni, enigmi, zagonetki i mistike svake vrste, Trokut je nesumnjivo spadao u legende Zagreba. Pričali smo cijelo večer o svetoj trinozofiji grofa Sen Germania (on nam se kakti cerio preko puta s kauča s kozjom bradom na licu) i mogućnosti da se ta tajanstven osoba neko vrijeme kretala ulicama našeg i Bolkovićeva Zagroba (tj. Zagreba). Tvrdio je da je tajanstveni grof bio kemičar i radio na Institutu Ruđer Bošković, dok sam ja kao i uvijek bio skeptičan. No nakon nekog vremena opet se vratio na omiljene teme Udba prije i posle, Manolić, Šeks, rat, tajne sile i slično.

Tko zna, da je njegov Anti muzej koji se nalazi na tridesetak lokacija u gradu negdje objedinjen, možda bi unutra bili svi ti važni i zanimljivi podaci iz tajne povijesti. Prvu kuću za taj projekt početkom osamdesetih na Trnju dao mu je Stipe Orešković dok je bio predsjednik omladine. Kasnije je Trokut stalno naganjao gradske i druge vlasti gladan prostora i zabrinut za to golemo blago od pola milijuna artefakata koje je prikupio a nije imao gdje adekvatno držati.

Trokut nam je svima ustvari ostavio dobru pouku Umjetničku i nesputanu. Elem, ako vam povijest i svijet nije dovoljno tajanstven i mističan, krenite suprotno i stvorite takav kakav vam odgovara – anti povijest i anti svijet – to je bilo njegovo poslanje, originalni stav, pa makar i tajan  služben (do neke mjere). Jer, što drugo možemo kad na ruci furamo pečatnjak s lubanjom i natpisom – ujedinjenje ili smrt.

Sve drugo je i tako već u arhivama pa starom frendu želim laku zemlju, pepeo i otkrovenje tajne kojoj je žudio, anti- tajne, vječnosti.