Glas iz telefona i pas

Glas iz telefona mi kaže da je dobro,
da prevodi neke pjesme, marquezovski stil,
a ne voli ga uopće.
Da je opet novinar i puno putuje pa
ostavlja psa mladoj susjedi koja ništa ne radi
i koja samo čeka kad će se preseliti
u njegov dom.
Zamišlja je kako prevrće po knjigama,
uspomenama, zabada nos i duge prste,
a on se pravi da ništa ne primjećuje.
Donosi joj sitnicu, šareni suvenir
i danima osjeća njen miris.
Piše o njoj, inspirira ga,
ali nikad ne poželi njene crvene usne, bijeli vrat.
Podmeće joj fotografije razrušenih kuća
s daleka puta, tužne dječje oči,
male ruke pune oružja.
To je opaka stvarnost gdje on provodi
po nekoliko mjeseci,
gdje i noću drži ruku na gumbu za uzbunu,
gdje uvijek nosi pune džepove bombona.
Da mu nedostaju ženska lica u mekana,
rana jutra kad zasvira na usnu harmoniku
da se malo nahrani i sabere.
Pustio je dugu bradu i nosi turban.
Da će joj poslati fotografiju, ako želi, tako da
se ne uplaši kad se bude vratio oko tri ujutro
dok je snena.
Drži ga slika nje i razigrana psa u
svakodnevnoj šetnji.
Da, rekao joj je da i po kiši idu van.
Voli i kišu zamišljati jer mu neopisivo nedostaje.
Glas iz telefona malo zastajkuje.
Ne zna jesam li još tu.
Tu sam.
Volim te slušati, kažem pretiho.
Ja bih voljela čuvati tvog psa, dodam još tiše.
Slabo me čuje.
Pita me kako sam ja.
Teško pitanje, preskoči, kažem.
Onda nisi dobro, kuka.
Ma jesam, da ne brine i da bih ga stvarno voljela čekati oko tri ujutro i
čuvati njegova psa.