Piše: Đurđa Knežević

Noćima nisam mogla spavati. Majka mi je kuhala kamilicu, koja je bila zabranjena, no ona je riskirala život berući je i pripremajući mi čaj. Za neki drugi čaj nisam ni znala. Otac me zabrinuto gledao danima kako kopnim, nestajem mu pred očima, nije znao da li je to od tuge ili od gladi. Kruha nije bilo dovoljno, ali otac je bio mesar, snašao se i on po cijenu života. Da su mu samo našli onu svinjsku glavu koju je iznio iz klaonice u svojoj staroj torbi… ne smijem danas ni misliti na to.

Majka je skuhala svinjsku glavu, od koje sam se, istina, malo oporavila, ali meni je nedostajao jogurt. Sanjala sam u bunilu jogurte razne, slatke i cvjetne, voćne i medene. A njih u ovoj zemlji nije bilo.

Svinjska mi je glava pomogla tek da mogu ponovo krenuti u školu, jer i to se moralo, bilo je obavezno… a tek koliko smo predmeta morali učiti. Odlučila sam izdržati.

Prošla sam kroz sve muke jugokomunističke vlasti, nije me prevarila propaganda Filmskih žurnala, bili su to kratki filmovi o navodnim postignućima te mrske vlasti, prikazivali su se prije svake kino predstave. Velike nove zgrade, auto-putevi, mostovi, novi automobili, tvornice, koje su zvali fabrike i koje su proizvodile sve i sva…

Laž, naravno, sve je to bila velika laž. Ispirali su nam time mozak a u stvari, gladovalo se, oskudijevalo u odjeći, čitalo se uz svijeće, nezaposlenost je bila ogromna, ljudi su odlazili u emigraciju, političari i njihovi jataci pili su krv građanima, osobito Hrvatima.

Danas, kad sjedim dokona i razdragana u ovoj prekrasnoj vili koju je onaj razbojnik, najveći kriminalac dvadesetog stoljeća, oteo Banu Jelačiću, vili okađenoj tamjanom, ukrašenoj nježnim pleterima i snažnim grbovima, sa bambijima i vjevericama pod balkonom, ponekad se sjetim tih mračnih vremena.

„Odrasla sam u komunizmu, i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta, i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna“.