Piše: Slađana Bukovac

Ne tako davno, napisala sam nekakav tekst o “ujedinjavanju i razjedinjavanju”. Odnosio se na nogomet, i bio je to glup tekst, naivan, preuranjen, a patio je i od prekomjerne idealizacije. Prekomjerne preko svake mjere.
Neki komentatori replicirali su kako im “ujedinjenost” izaziva jezu. Pri tom su, pretpostavljam, mislili na smrt individualnosti, i gušenje pojedinačnog, osobito pojedinačnog mišljenja.
“Ujedinjavanje”, možda ne osobito sretan, niti precizan termin, meni je u tom trenutku značio nešto drugo. Uspostavljanje elementarnog odnosa među izoliranim grupama i ljudima, koji sačinjavaju društvo. Sposobnost da se netko nekom približi, tolerira, nešto podijeli, kolektivno reagira.
Individualnost je svakako temelj, pa čak i elementarni pokazatelj, količine društvenog zdravlja. Samo što postoji opasnost, koja se u međuvremenu premetnula u realnost, a sastoji se od toga da se individue doslovno zakukulje. Da društvo potpuno prestane postojati, sastoji se isključivo od izoliranih individua koje, ako i imaju nešto zajedničko, više nisu u stanju međusobno podijeliti ništa. Ni emociju, ni empatiju, a ponajmanje otpor. Sve se svodi na poluduhovite reakcije na izjave političara, taj jad u kojemu magarac zamahne kopitom i pogodi nas u abdomen, a mi se svi skupa previjamo pretvarajući se da nam je zabavno, i da umiremo od smijeha.
U tome, u zakukuljenosti, nastaje svojevrsni stupor, o kojem sam pisala u romanu koji se zove “Stajska bolest”. Pojedinac preživljava lišen bilo kakve komunikacije, jer ono što je od društva ostalo služi isključivo da mu naudi, ili ga mentalno ošteti.
Bio je to samo uvod u temu koja me okupira ovih dana, a tiče se vječnog pitanja, bez odgovora, zašto ljudi ne pružaju kolektivni otpor, i ne izlaze na demonstracije.
Odgovor je jednostavan. Ne izlaze, jer su izgubili sposobnost solidariziranja s drugima. Većina ima vlastitu traumu, stvarnu ili umišljenu, koju uporno i pomno njeguje. Ne dopuštaju da se nepravda nanesena “njima” na bilo koji način izjednačuje s nepravdom nanesenom “drugima”. Sve, naime, mora ostati posve unikatno. Osobito je trauma unikatna, to je ratna propagandna lekcija. Po traumi treba čim dublje kopati, proizvesti martirij, svojevrsni kult vlastite biografije; cijelu tu stvar valja čim bolje naglasiti, ukoliko je već nije moguće unovčiti. Treba iz nje proizvesti kult isključivosti, netolerancije, i krajnje sebičnosti.Tako, na primjer, kad radnici štrajkaju, valja postavljati sljedeća pitanja: “Gdje su bili kad je nama bila potrebna pomoć?”, “Zašto nisu štrajkali ranije?”, “Otkud im pravo da se bune samo zbog jedne plaće?”, “Hoće li sjesti na državni porez, koji i tako dajemo u bogzna koje svrhe, od Vatikana do lažnih generala?”, “Zašto jednostavno ne emigriraju tamo gdje ima posla, njih nekoliko tisuća, i ne šalju od tamo novac familijama?”
U slučaju da nisu u pitanju radnici, nego beskućnici, rezoniranje je sljedeće: “Zašto su bili tako glupi da podižu kredit u švicarskim francima?”, “Opijaju li se svakodnevno?”, “Zašto su kupovali nekretninu u gradu iz kojeg ne potječu, kad su umjesto toga mogli ostati doma, u djedovoj kolibi?”
Kad se radi o novinarima, ili bilo kojem kadru s diplomom humanističkih znanosti, situacija je kristalno jasna; taj kadar je besmislen i nepotreban, i valja ga prepustiti u najmanju ruku “zakonima tržišta”, premda bi bilo znatno poželjnije da se dohvate lopate, i motike.
Kod silovanih žena strahovito se teško identificirati, jer je vrlo čest slučaj da su poznavale silovatelja. Zašto su uopće s njim sjedale u automobil, kad su mogle doma otići pješice?
Sa zlostavljanim je ženama još znatno gore, one s nasilnicima žive godinama. A bilo bi tako jednostavno da su se ustale, i otišle, nakon prvog udarca. Potrpale dojenčad, i vrtićki uzrast u kolica, i krenule ulicom u nepoznatom smjeru, onom koji vodi prema ljudskoj solidarnosti.
Problem je, naravno, što su svi ti ljudi griješili, od čega se ljudskost po definiciji i sastoji. Što ništa nije bilo pravocrtno, jednostavno, a još manje herojski, ili superiorno. Što su posjedovali urođene slabosti, urođenu grešku. Ponekad je to bila nada, u drugim slučajevima naivnost, strah, pa čak i odsustvo koncentracije, neprepoznavanje situacije u kojoj imaju zauzeti obrambeni položaj.
U ljudima, naime, uglavnom nema onoliko odlučnosti, herojstva, i izdržljivosti da bi imponirali, zadobili masovne simpatije. Ljudi nisu nogometaši, ne trpaju Thompsona u autobus, ne potpisuju milijunske ugovore.
U zemlji koja nema ni jednog karizmatičnog političara, u kojoj svi vape za vođom kojeg će slijediti, najgadljivija su pojava upravo ti svakodnevni ljudi. Koji izazivaju nesmiljenu averziju već zbog toga što nisu u stanju proizvesti čudo, nešto natprirodno. Ili se makar spaliti iz principijelnih razloga, proizvesti bilo kakvu katarzu za masu.
U takvoj zemlji, nikad se neće dogoditi masovni otpor, ili masovni prosvjedi. Ne postoje žrtve do te mjere savršene, niti dovoljno savršene odluke, zbog kojih bi se pojedincima od kojih svatko pomno njeguje vlastitu traumu, i vlastiti kriterij pravičnosti koji je u praksi nemoguće provesti, isplatilo ustati. Oni čekaju Mesiju. Katolici, ateisti, pravoslavci, svejedno je. Čekaju nešto zavodljivo do te mjere da će ih zajedno sa štakorima potopiti u rijeci. Vrijeme koje protječe prije toga kratiti će uvredama i psovkama na račun nedostojnih, običnih, nerentabilnih.
Kukuljice, zakukuljenost. U poprilično velikoj biblioteci koju imam u stanu, ponekad među stranicama knjiga pronalazim nešto nalik na minijaturne zemljane nastambe cilindrična oblika, s otvorima na obje sužene strane. Možda se radi o knjiškim moljcima. Kada se naizgled kompaktna tvorevina dodirne, raspadne se u trenutku. Fragmenti popadaju po podu, a između stranica knjige u kojoj se nalazila ostaje neugodna mrlja. Gadljivo je. Taj život, koji se pretendirao hraniti savršenom bjelinom, sastojao se isključivo od šupljine. U njoj je bila pohranjena tobožnja tajna, koju više nije moguće dešifrirati. Sve ostalo neumjesno je blato na kvalitetnom papiru. To je ta tobožnja pravičnost, zemljani zidovi koje smo oblijepili slinom, kako nas se ne bi ticalo ništa, a najmanje drugi ljudi.