Ali dobro, ako se tu živi iz navike, iz nagonske potrebe da se svemu u inat i sutra ustane, jer nije sramota pasti, kaže ovdašnji bushido, sramota je ne podignuti se, ako se već živi kao Šoljanov vježbač da se bude jak u nepoznatu svrhu, kakva opravdanja može smisliti čovjek takvome životu?

Once upon a time, na svoj sam Timeline napisao životni rezime: 1980., u mojoj osamnaestoj, kad vas pripuštaju u svijet punoljetstva, umro je Tito: zebnja, restrikcije, par-nepar, Kosovo…; desetljeće kasnije, 1990., raspad jedne, stvaranje druge države, i sve kreće ab ovo; 2000., po smrti Tuđmana, ponovo sve nanovo: insolventnost, detuđmanizacija, treće resetiranje u dvadeset godina; 2010. recesija, depresija: ponovo slom sustava! Od moje osamnaeste do 2012., do moje pedesete, svako je desetljeće započinjalo anuliranjem svega prethodnog.

Nemoguće je tu perspektivizirati život, planirati pa ostvariti neki životni naum: rekoh, u ovom se podneblju nitko nije rodio i umro u istoj državi, pa i ne čudi da se živi od danas do sutra s geslom Carpe Diem!, medievalno, kao u strahu od kuge, nespokojno, gotovo kao životinja, u vječnoj sadašnjosti, bez nade u budućnost, bez želje za pamćenjem prošlosti. I ta užasna količina stresa, privatnih i intimnih lomova kao refleksija općedruštvenih i povijesnih slomova na razmeđama svih tih desetljeća: pomišljam, što bi bilo da sam živio u Luganu, ili u državi Danskoj, ili bilo gdje na ovom okruglom Svijetu gdje se ne mora svakih deset godina vikati: Auzmeš!, gdje postoji nekakav kontinuitet.

K tome, te idiotske mijene stvaraju privid gustih vremena, zgusnute povijesti, a zapravo, već s minimalne distance, zapravo ništa nije bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo/Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da su kmeti gladni a taborniki siti: samo mijena stalna jest, i ispod tog privida promijene, jedno te isto: isti ljudi, isti odnosti, iste ideje, iste strasti. Sve je kao u Slamnigovoj pjesmi ‘Mačka u čizmama’: sve se odvilo brzo, gotovo burleskno, dramatično, uz spektakularnu inscenaciju, pirotehniku i menažeriju, a onda odjednom, na kraju… njemu se više ne da!

MAČKA U ČIZMAMA

U dvorac njegov uđoh ja

sa namjerama zlima

“Ja obdaren sam”, reče on,

sposobnostima svima.

Ljudožder nato posta zmaj,

pa papiga, pa barka,

pa klavir, deva, pa Linne,

pa Dante i Petrarca.

“A da li možeš biti miš?”

upitah sve po planu.

“Još pitaš! Ajde da vidiš!”

Sad držim ga na dlanu.

Sad držim ga na dlanu ja,

a on me tužno gleda.

“O mišu, budi zmaj i lav.”

Njemu se više ne da.

Usred tako vehementnog dramskog optoka gustih povijesnih događaja imao sam ja adekvatno prozno, a ne lirsko opravdanje: svoj sam raison d’etre preuzeo od romantičnog grofa Villiers de l’Isle–Adama. U naslovnoj priči jedne njegove zbirke, Le convive des dernieres fetes, postoji zmijolika, chiaropskurna rečnica koju malo tko može, ili smije, ponoviti: Kao u kazalištu, na sjedalu u sredini parketa, zato da ne zasmetate svojim susjedima, i dalje prisustvujete – iz pristojnosti, jednom riječju – prikazivanju neke drame napisane u zamornom stilu i sa sadržajem koji vam se ne dopada, tako sam i ja živio iz uglađenosti.

Jednom davno, koncem osamdesetih, vodio sam s Albertom Goldsteinom razgovor o životnoj mudrosti panonskoga življa. Pričao je naime o nekom Trnjanu kojega je kao dijete vidio u potkošulji, na prozoru njegove kućice, kako mirno puši i gleda kako prolaze sad jedna, sad druga vojska, i učinilo se Albertu Goldsteinu da je taj Trnjan alegorija autohtone životne mudrosti, personifikacija endogenog spokoja, panonska ataraksija usred krležijanski gromopucateljne pankozmičke apokalipse: poznate su vam te kontrapunktualne dosjetke, Kaptol matoševski gori u gloriji neba, a dolje, panonska diluvijalna statika uprta u maksimu bezvoljnosti imena: nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo.

Ružna je navika takav život, gadan porok: živimo unatoč svijesti da će nas život na kraju ubiti, da nećemo preživjeti.

Ali, je li taj panonski stoicizam zaista moralna pozicija?

Može li se živjeti spokojan kao svinja na palubi broda u neveri?

Može li se biti moralan, a ne učiniti ama baš ništa, u tom katatonom zurenju u vlastiti provincijalni bios theoretikos?

I je li taj balkanski zen, koji na perverzan način svjedoči da je uistinu isto misliti i biti, jer je praznina glava istovjetna ispraznosti života, svjedočanstvo naše prisutnosti ili tek prividnosti te prisutnosti, kao ogledalo?

Mi hodamo kroz ovaj svijet kao zrcaline: naše je ja sasvim kao ne-ja: bestjelesno, nijemo, bez težine. U spomenutom tekstu o životu kao poroku o tom životu kao prividu koji je vid istine same, istine o našim životima u šutnji, brbljavoj afaziji pred životom koji promiče, rekao sam da se ovdje politička aktivnost u pravilu shvaća kao politička interpasivnost. Što to znaci? Vrlo jednostavno: politički interpasivno je ono djelovanje koje zapravo nije usmjereno prema tome da se nešto promijeni, nego se djeluje kako bi se spriječila istinska promjena. Sve je kao u rečenici Giuseppea Tomasia di Lampeduse, koja veli da valja promijeniti sve, da ne promijenimo ništa: Bisogna cambiare tutto, per non cambiare nulla.

Što bi to valjalo promijeniti, a što ostaje intaktno? I što se to prividno mijenja, e da bi se održao status quo?

Upozorio sam da sve ako Perković i doživotno ostane u Hrvatskoj, pa i na slobodi, jedno je jasno: lex Perković središnji je događaj hrvatske povijesti od obnove državnosti do danas, jer tek s njime vidimo tko uistinu vlada državom – vidimo da je u 48 sati moguće podići na noge i fanatizirati sve političke snage kako bi se donio u Saboru zakon koji štiti bivše udbaše od izručenja sudovima Europske Unije, ergo, vidimo da zemljom vladaju isti ti bivši udbaši koji kroz provizorij hrvatske demokracije, bijedu bipolarnog teatra sjena zvanog hrvatski parlamentarizam, u ovoj zemlji suvereno vladaju bez obzira na smjenu nomenklatura, režima, stranaka, partija, ideologija, politika ili milenijskih koncepata.

Očito, hrvatski su građani, ne prvi puta no svakako najmarkantnije, poželjeli promjenu. Kakvu promjenu? Jednostavno ne žele vise ovako zivjeti. Zele ne samo bolje živjeti, nego žele stvarno živjeti. Ne žele prividan život odraza, nego puninu života za koju su uskraćeni.

U Hrvatskoj više neće biti dovoljno osigurati bolji život: u Hrvatskoj je posve jasno da građani ne misle kako su svi politički problemi riješeni, pa preostaju tek oni gospodarske naravi; neće biti dovoljno, sve kad bi to i bilo nekim čudom moguće, osigurati većini bolji život no sto ga danas živi, nego će biti nužne i fundamentalne političke promjene. U smislu u kojem ih, očito je, i svijet/Europa želi: nije riječ tek o nejednakosti i krizi kapitalizma, ponajprije je riječ je o insuficijenciji demokracije same. Svjesna tog zahtjeva, svjesna te atmosfere, svjesna tog desiderata, hrvatska politička elita, unatoč najboljoj volji njenih protagonista, sve ce učiniti a da se ništa ne promjeni. Hrvatska nikada nije imala pametnijeg predsjednika no sto je Ivo Josipović; Hrvatska nikada nije imala manje korumpiranog premijera no što je iracionalni Zoran Milanović; Hrvatska nikada nije imala samozatajnijeg predsjednika Sabora no što je Josip Leko. Ipak, unatoč inteligenciji, političkom i moralnom integritetu vodećih ljudi ove zemlje, u Hrvatskoj se u bitnom neće promijeniti ništa. Jer, one koje ustrajno zovem underground overlords spremni su učiniti sve, samo da sve ostane po starom. Evo zašto:

Recimo da hrvatska politika nije farsa, da je ono što od nje vidimo istina, a ne privid, ili, kao što rekoh, shvatimo taj privid kao vid istine same, pa se zapitajmo na čas: Dobro, a o čemu se u toj hrvatskoj politici zapravo radi? Ako izuzmemo onaj dobar, ali ipak neugodan Duceov odgovor da je jedini njegov program da hoće vlast, što biste vi odgovorili kad bi vas pitali: Što je vaš program? Agenda je više od desetljeća bila sasvim zadana: Haag je odmijenio pravnu državu; EU vanjsku politiku; MMF ekonomsku; Svjetska banka monetarnu… Sasvim je jasno da vam kao navlastit sadržaj politike preostaje samo Monopoly: kockanje s lukrativnim hrvatskim nekretninama, koje ovdje možete danas shvatiti kao metonimiju prirodnih resursa. U takvoj situaciji očito je da je svatko pametan shvatio kako ovih par godina, ako već ionako nije kasno, svakako valja biti in, inače si za cijeli jedan život isključen, out. Ali, avaj! U Hrvatskoj je nemoguće perspektivizirati svoj život, imati neki naum, pa ostvariti ga, jer ovdje baš ništa ne ovisi od vas, čak ni vaš vlastiti život – on pogotovo.

Talijanski filozof Giorgio Agamben uskrsnuo je figuru rimskoga prava znanu kao homo sacer. Agambenova je privilegirana tema upravo isključivanje, odatle i taj interes za osobu koja je izuzete iz društva i lišena svih prava i dužnosti; u pravnim terminima, to je netko tko može biti ubijen a da egzekutor ne bude prepoznat kao ubojica. Recimo, Stjepan Đureković. I, kako to u Hrvatskoj biva, svi smo mi Stjepan Đureković: svi mi možemo biti takve žrtve, jer smo već za života doduše biološki živi, ali socijalno sasvim umrtvljeni: lišeni ikakvih prava, s ove strane zida koji je Oligarhija podigla ne bi li se zaštitila od gomile isključenih. Stratifikacija je dovršena: više se u posvećeni krug 200 obitelji ne može ući, i to ne ovisi o vašoj volji, čak i kad biste tu htjeli pripadati. Oni imaju svoju banku, Hypo, oni imaju svoju policiju i neriješene slučajeve što odlaze u zastaru, oni imaju svoje suce i sudove, oni imaju presude u koje nitko ne vjeruje i koje samo unose strah u ionako uplašeno društvo, oni imaju generale koji se kunu da je Domovinski rat dogovoren, oni imaju svoju tajnu policiju čiji su čelnici kriminalizirani, oni imaju svoje managere koji su kriminalizirani, on imaju svoje kriminalce koji su slobodni jer su egzekutiva jednog kriminalnog sustava koji počiva na interesnoj strukturi Ancien Régimea, udbaškoj, što je navukla crvene i crne odore pa hinji demokratski pluralizam u zemlji u kojoj je sve gotovo idiotski nemaštovit duopol, te je jedan dnevni list Jutarnji a drugi Večernji, jedna je tjedna novina Globus a druga donedavno Nacional, kao da je designer ovog sociopolitičkog inženjeringa neki pripravnik Departmana za Balkan, Bliski Istok & Banalnost, nekog jako Stranog Officea, koji nas intenzivno a neskriveno prezire, pa se cinično ceri nad našim provincijalnim stoičkim sudbinama što iz trnjanske potleušičke perspektive autistično motre Povijest kako cijelu jednu Historiju maršira Panonijom i rumelijskim beglerbeglukom.

Ali dobro, ako se tu živi iz navike, iz nagonske potrebe da se svemu u inat i sutra ustane, jer nije sramota pasti, kaže ovdašnji bushido, sramota je ne podignuti se, ako se već živi kao Šoljanov vježbač da se bude jak u nepoznatu svrhu, kakva opravdanja može smisliti čovjek takvome životu?

Ja sam rođen 6. Studenog 1962. godine; 4. i 5. studenog, 54 godine ranije, Rilke je u Parizu pisao Requiem za devetnaestogodišnjeg Wolfa Grofa von Kalckreutha, pjesnika i prevoditelja koji je dvije godine prije sebi oduzeo život, ili je, kako bi rekao Feuerbach, samo razgrnuo privid da mu je život ikada pripadao.; završava s onim slavnim: Wer spricht von Siegen? Überstehn ist alles. Da, tko govori o pobjedama? I je li izdržati – sve?

Naročito u podneblju u kojem tko sadi drvo, kaže Fritz, mora računati s time da će mu ga za života posjeći.

Hrvatska je u puno ozbiljnijoj situaciji no što mislite, opomenuo sam vas nedavno: ljudi koji su jednom ovdje zavadili narode, mirno gledajući užas rata i stradanja nedužnih, i opet izazivaju sukob Srba i Hrvata kako bi odvratili pažnju od svojih zločinačkih uloga. Te ljude u Hrvatskoj, ili EU, ili bilo kako, ali već jednom nekako valja privesti pred lice pravde.

Rekao sam i ponavljam: oni su nam razorili živote, potrošili naše životno vrijeme, ukrali životni rad i trud, osakatili i poubijali nebrojene, i red je da odgovaraju.

Oni su vas pretvorili u odraz, u lelujavu sjenu. Zato je onaj nesretnik Bušić na rastanku spomenuo Platonovu pećinu: živimo u svijetu impoderabilija, živote bez težine, u svijetu privida i sjena.

Život kao porok, život kao ružna navika.

Budući da iz ovog svijeta ionako nećete izaći živi, možda bi se konačno valjalo oko tih, ionako oduzetih života, potruditi.

Mislim da bi to mogao biti smisao ovdašnjeg života i upravo to bio bi jedini posao ovdašnje politike: ne dopustiti da se Hrvatska petrificira u odnosima kakvi upravo vladaju. U Hrvatskoj je u ovom trenutku sve do toga da se za duge godine ustanovi definitivan društveni casting: dovršena je podjela socijalnih uloga, do kraja definirana raspodjela društvene moći i konačno su stratificirani odnosi koji bi u hrvatskom društvu trebali stabilno vladati desetljećima. Bez obzira tko nominalno vladao Hrvatskom, cijeli je posao dosadašnje politike onaj Patera Hada, protagonista ‘Družbe Isusove’: na koncu ne učiniti ništa.

Protiv takvog svijeta i života u njemu ne znam ništa doli jednog govora; onog koji je Shakespeare pisao gotovo dva stoljeća nakon bitke kod Agincourt, Henryjevog govora noć uoči bitke: