Prije 30 godina serija ‘Inspektor Vinko’ dočekana je u stupcima kritike kao osrednje ili, u najboljem slučaju, solidno ostvarenje velikog Kreše Golika, giganta hrvatske kinematografije. Koji promašaj kritike! Danas, tri desetljeća nakon premijere, Golikova nanizanka (scenarij Željko Senečić, urednica Palma Katalinić) ispada poput Doriana Graya: unatoč povremenih klišea, hlebinac Vinko ostaje mlad, a Hrvatska stari i propada…

Gledatelju koji je u životu sakupio ‘gorki talog iskustva’ življenja u oba režima samo je jedna epizoda dovoljna da razbije temeljnu zabludu, onu kako su se ovdje izmijenila dva režima. Kakva crna dva režima, koja dva?! U ‘Vinku’ vidimo isto društvo kakvo je i danas, vode ga isti ljudi, koji se ravnaju istim načelima, istim životnim filozofijama, istim sentencama, samo se jedna Partija naizgled rascijepila na njih nekoliko, da se Vlasi ne dosjete.

Sustav oko Vinka je ‘dogovorna ekonomija’ – ali nikakav tu dogovor ne oktroira neka nasilna komunistička stranka, on proizlazi iz same utrobe društva. To je društvo makinacija. Božidar Orešković Vinku nudi da smanji porez nekom bogatom zlataru, pa kaže ‘ruka ruku mije…’ (istu tu poslovicu Fabijan Šovagović navodi Radi Šerbedžiji u Tadićevu ‘Snu o ruži’); pripadnici povlaštene kaste (‘crveni menadžeri’, kasnije tajkuni) dobivaju povlaštene kredite za kuće i stanove. To su, kako doznajemo iz jedne replike, krediti na 50 godina sa 0,5 posto kamata. Takve su kredite nakon takozvane smjene režima dobivali pripadnici nove nomenklature (‘menadžerski krediti’), dok su oni komercijali imali kamatnjak i do 15 posto. ‘Mogli bi’, kaže tajnica Vinku, ‘odma’ posjetit’ one vile što su sagrađene od plaća, pa uzet’ recept da i mi probamo.’ Isto kao i danas! ‘O, pa to je Hollywood’, kaže Vinko kad doista posjeti taj famozni Cvjetni breg.

Vrhunski kredo onog i ovog društva je isti – snađi se, druže. Od Mustafe Nadarevića u ‘Vinku’ do Bore Todorovića kao Boba u ‘Vrućem vetru’, vidi se da je neokrunjeni kralj jugoslavenskog društva uvijek isti: to je šarmantni hohštapler, vrdalama, snalažljivac, čovjek koji uvijek pegla tuđu kreditnu karticu i nikad ne pokriva račun, naročito ne novcem od poštenog rada, što je od Ostapa Bendera do danas konstanta nekih prostora i naroda. Nema tu metodičnog racionalizma protestantskog tipa, askeze, rada i štednje. Zato je prirodno agregatno stanje naših naroda i narodnosti uvijek deficit, potrošnja tuđe akumulacije, život na dug, kraća razdoblja stabilnosti i neumitni ciklički ratovi u kojima se rješavaju sistematski nagomilane traume. Robert K. Merton, razvikani američki sociolog, opisao je devijantno ponašanje kao jedan od odgovora na anomiju, stanje u kojemu postoji dramatičan raskorak između poželjnih društvenih normi i institucionalnih mogućnosti njihova ostvarivanja. To je ovo ‘snađi se’, ‘ruka ruku mije’. Koji god premijer misli da mora izvesti nekoliko zahvata na bilanci kako bi popravio stanje u Hrvatskoj, ljuto griješi. Ovdje, možda, neće biti dovoljne čak ni famozne ‘strukturne reforme’, potrebno je izmijeniti cijeli jedan popularni vrijednosni sklop. Dosad to nikome nije uspjelo, pa puno nade zapravo ni nema.

A Vinko? Prigovaralo se liku, u vrijeme premijere, da je odveć naivan i nemoguć u stvarnom životu. Nije tako. Vinko postoji, on je u manjini i sa svojom dobroćudnom ali odlučnom etikom poštenja po svaku cijenu osuđen je u ovakvim lopovskim tranzicijama na dugo gubitništvo i, vjerojatno, trajno iščezavanje ili – emigraciju. (novosti, 5 rujan 2014.)