Pjesma koja je pronašla odijelo

Mi smo dvolični.
Lični i nalični.
,,I kad je gotovo za nas tek tad je počelo“
Jednom stranom živimo svakodnevnicu.
Drugom jedva čekamo veče
pa da se zakačimo na žicu.
Počinje naš čat.
Naša mrva sreće.
Lomimo vrat.
Ja sam on a on je ja.
Od početka do kraja.
Mi smo ti.
,,Anestezija”.
I svijet se zavrti.
I kako te više otkrivam tako si sve više onaj kojeg snivam.
Skinut sa stranica mog djevojačkog dnevnika
do najmanjih sitnica.
Moja želja pusta
(zapisana davno)
sad kroz tvoja usta
izlazi
riječ po riječ.
I dok kucam u sve drvene stvari po kući
ko da igram neki suludi finalni meč,
i dok hodam plešući
preko sitne galanterije,
a uši mi zvone od neke sreće lude…
Pakujem se i dolazim! – kažeš – pa kako nam bude!
Fizika je ionako za ljude
od materije,
ali za svaki slučaj iglu ponesi
(da te bocnem prvo)
pa da sašijemo oba kraja lica:
okice, bradu i čelo.
Moja sreće mrvo…
do kraja svijeta.
,,Kad je gotovo za nas, znaj, da tek je počelo“
Ja napuniću džepove kamenjem
i pogledati te ,,očima djeteta”.