praznina

i više ništa ne mogu napisati riječima
šutim
promatram
ponešto pročitam
bijedni kukavičluk mase
onaj huljski kukavičluk
kojeg ni sami sebi ne mogu priznati
pranje vlastite savijesti
prljavštinom svakodnevice
na kraju
uzaludnost je gora od bilo čega
praznina
ni za što više nikakvih riječi
ne ostaje ni u mojim mislima
ni u ovim rečenicama
koje malo napišem
malo izbrišem
ni u pogledima
ni u prostoru
ni vremenu ništa drugo nije preostalo
osim te neke čudne
od svega ispražnjene praznine
ni misli mi se više ne pretvaraju u riječi
kao da nikad nisam ništa rekao
niti napisao
riječi jedan čas zvuče veliko
a tek drugog trenutka
potpuno besmisleno i prazno
praznina
kao da ništa u meni više nema
kao da ne postojim više
a nekako opet jesam
zapravo i jesam i nisam
i tek toliko me ima da me više nimalo nema
ni u čemu i ničim
osim tom nekom čudnom prazninom
ta neka zastrašujuća samodistanca
besmisla
osjećam a ne razumijem
ali ne bojim se
u odlasku ostaje vrlo malo straha
tek neke bojazni
kao neopipljivo sjećanje
i praznina
konačna i beskonačna istovremeno
i odlazak
nakon potrošenog ostanka …