Onima koji su odavde otpremljeni “da se bore protiv fašizma” jednom će neko morati da objasni kako to da njihovoj borbi nije stigla podrška ni iz jedne zemlje svijeta. I kako to da se njihovoj domovini upravo zbog te borbe prijeti najrigoroznijim kaznama.

Piše: Esad Kočan (Monitor, 11. oktobar 1991.)

Crnogorski ratnici nikada u svojoj istoriji nijesu imali tako izrazitu premoć u ljudstvu i tehnici nad neprijateljem kao ovih dana pred Dubrovnikom.
Ta dva ključna argumenta dovoljna su da nadoknade jedinu prednost protivnika: bolje poznavanje terena. Procjenama ratnika i ratnih izvještača da će ovih dana piti kafu na Stradunu, s vojničke tačke gledišta nema se šta prigovoriti. Ukoliko se ne održi najnovije primirje. No,nezavisno od toga kakva će biti sudbina posljednjeg dogovora o prekidu vatre, dosadašnji učinak rata na proizvođenju nove stvarnosti u Crnoj Gori ogroman je i s njegovim posljedicama suočavaće se generacije…
Dok hiljade mobilisanih crnogorskih rezervista učestvuju u bitkama izvan svoje republike, službena verzija kako Crna Gora nije u ratu uvredljiva je. Možda je baš zato što se ne želi otvoreno reći koji je krajnji cilj pokreta trupa prema Dubrovniku, sa službenih mjesta plasirano mnogo međusobno teško spojivih verzija.
Ratnici s fronta oko Dubrovnika, po pravilu, kao razlog svog angažovanja navode odbranu Jugoslavije. Taj stav direktno opovrgava predsjednik crnogorske Vlade Milo Đukanović izjavom da ćemo se ovog puta razračunati s Hrvatskom za sva vremena.
Možda je cilj ratnog pohoda prema Dubrovniku upravo uspostavljanje tih novih granica? No, prihvatanjem stava Evropske zajednice da nijedna granica uspostavljena silom neće biti priznata, crnogorska vlast opovrgava i taj cilj. Kako je početnu tezu o odbrani Boke i kasarne na Prevlaci vrijeme već obesmislilo, to ni najdobronamjerniji tumač iz zvaničnih izjava ne može dokučiti  misao operacija oko Dubrovnika.
Kako u tom gradu, kao ni u Cavtatu, nema kasarni i vojno objašnjenje o njihovoj deblokadi pada u more.
Najotvorenije, a inajdosljednije, o ratnim ciljevima Crne Gore do sada su govorili predstavnici Narodne stranke. Crna Gora, kao jedna od srpskih država, još odavno je izjavljivao Novak Kilibarda, u slučaju sukoba Srba i Hrvata ima moralnu obavezu da napadne Hrvatsku tamo gdje joj je najbliže.
Ovim razlozima moralne prirode blagovremeno su pridodati i neki sasvim praktični: promjena granice s Hrvatskom i, što se provlači kroz sve varijante, nuđenje Dubrovniku posebnog statusa.
U dubrovačkoj opštini ogromnu većinu stanovništva čine Hrvati a na posljednjim izborima sa 80 odsto glasova pobijedila je Hrvatska demokratska zajednica u čijem programu nema naznaka o stvaranju nove dubrovačke republike. Javnosti nije poznato da su u međuvremenu Dubrovčani promijenili volju a, nema signala da bi to mogli uskoro učiniti na sugestije iz Crne Gore. Takođe je teško vjerovati da će u ovakvom evropskom okruženju organizacija eventualnog izjašnjavanja Dubrovčana kako će i s kim živjeti biti povjerena snagama Jugoslavenske narodnearmije. Onaj ko je s bilo kojim motivom krenuo na Dubrovnik, znao je, morao je znati, da će oči svijeta biti uprte u njega. Zašto li je taj posao pripao pretežno crnogorskim rezervistima, pitanje je na koje valjda nećemo dugo čekati odgovor. U uzavreloj Crnoj Gori danas je teško i opasno govoriti o uzaludnim pogibijama. Oni kojima su na poprištima ostali najmiliji, svim će se bićem opirati spoznaji o besmislu tih žrtava. Snažna državna propaganda još će neko vrijeme držati na potrebnoj visini ratnički zanos. U tom će joj pripomoći politički ratni profiteri koji će pokušati da dobro naplate „patriotizam”.
Ali, šta će biti sjutra? Kome će biti ispostavljeni računi za prolivenu krv? Ko li će biti optužen za izdaju?
Neki pripadnici opozicije smogli su hrabrosti da upozore kako se već pripremaju novi motivi za poznatu legendu o pobjednicima u ratu i gubitnicima u miru. Kako ratni zanos traje i još se rasplamsava, u Crnoj Gori su na meti upravo oni koji su se svom snagom opirali logici da se ratom i ratnom pobjedom može pronaći izlaz iz balkanskog pakla… I mnogi poslanici sa skupštinske govornice im prijete povratkom ratnika. A možda se iza agresivnosti ratnih huškača skriva strah da će ih jednog dana neko priupitati: kakvog je sve to imalo smisla?
Mnogo je truda uloženo da se nečemu tako sramotnom kao što je bratoubilački rat da uzvišeno značenje. Možda će borci kada se vrate s ratišta biti valjani svjedoci o dometima teorije kako se Crna Gora brani izvan svojih granica. Ni mnogo vještija propaganda od ovdašnje ne može na duži rok zabašuriti činjenice s kojima su se suočili crnogorski rezervisti u okolini Dubrovnika. Ulazili su u opustjela sela, nigdje nijesu dočekani kao oslobodioci. U danima opkoljenom Gradu, osim „hadezeovaca, mupovaca i stranih plaćenika”, nalaze se bez vode i struje stari, oboljeli, žene i djeca. Iz te perspektive, njima nije lako shvatiti teoriju kako se baš tu, na njihovom Stradunu, brani Crna Gora.

Onima koji su odavde otpremljeni “da se bore protiv fašizma” jednom će neko morati da objasni kako to da njihovoj borbi nije stigla podrška ni iz jedne zemlje svijeta. I kako to da se njihovoj domovini upravo zbog te borbe prijeti najrigoroznijim kaznama.

Ton političkoj sceni Crne Gore u doglednoj budućnosti davaće nastojanje zainteresiranih da što je moguće duže odlože postavljanje ovih pitanja. Zauzvrat, gladnim i iskrvavljenim radnicima i ratnicima biće ponuđeni novi unutrašnji neprijatelji. Jedan od načina da se dobije na vremenu jeste i onaj da rat potraje što duže a suočavanje s istinom bude još teže i bolnije.

Jednom, kada stranci odu za svojim poslovima, ostaćemo sami sa sobom, brojaćemo mrtve a nekima će možda biti utjeha što ih je na “njihovoj” strani više. Imaćemo nove ratne heroje, invalide rata i ratnu siročad. I ništa na bijelom svijetu to neće moći izmijeniti: Boku i Dubrovnik zapljuskivaće ono isto more. Samo će ljudi nakon svega morati biti mnogo nesrećniji. I stidjeće se, kad-tad.