Piše: Marijan Grakalić

Po jednoj od definicija portret je slika neke osobe koja pokazuje karakter kakvog ga vidi umjetnik.

Portreti, kastanedijanske i uz to kolažne slike lica koje u svojim radovima pokazuje slikar Branko Mišić, zasigurno su posve nešto drugo od prevladavajuće popularne digitalne kulture selfija, koji danas na društvenim mrežama imaju onu ulogu kakvu su u analognom svijetu imali upravo portreti i autoportreti. U općem metežu i preklapanju medija i sfera umjetnosti s pop-kulturom, Mišić se i u portretima vraća na izvorište vlastitog slikarstva, na magijski realizam nadahnut jednim od duhovnih gurua šezdesetosmaške kontra-kulture, Karlosom Kastanedom. Dok je prije slikao prizore, ornamente, simbole i mitove iz Kastanedinih knjiga nevjerojatnom uvjerljivosti, sad pokazuje kako ta poetika izgleda i što može kada se primijeni na univerzalnu slikarsku temu – portret kada se zaobiđu i nadiđu uobičajene konvencije.

Za razliku od produkcije lica u svuda prisutnoj asketskoj sferi digitalnih medija koji uglavnom naglašavaju boje i oblike prirodne ljepote i njenih zakonitosti, često tek u skučenoj funkciji dočaravanja, zavođenja ili (samo)promocije, ovdje se pojavljuje sasvim nešto drugo. Umjetnik se bez obzira na to što svoje radove izvodi u za nas posve egzotičnoj maniri oslonjenoj na vizualnu tradiciju jaki indijanaca iz Sonore, bavi ipak bitnim pitanjem izraženom u studioznom pristupa licu, portretu, kao problemu. Kako se vidimo tako ujedno postaje i upit: tko smo mi? Kolaži i pretapanja oblika lica nude isto takav kompleksan odgovor koji ne znači da se čovjek lako i jednostavno prepoznaje. U tom smislu umjetnik se u svom radu približio modernoj kognitivnoj psihologiji koja smatra kako je prepoznavanje lica jedan od veoma složenih oblika spoznaje odnosno opažanja. U tom smislu Mišićevi portreti propituju sam smisao slikanja svojeg ili nečijeg lica i odnosa prema onom što vidimo. Je li to jedno lice i više karaktera, da li se iza karaktera pojavljuje čitavo mnoštvo prilika koji ga čine, i naravno, gdje je kraj u tome stalnom ponovnom gotovo svakodnevnom portretiranju kojem nas izlaže modernost i društvene mreže.

Drugi nivo problema u prikazu ciklusa ”Lica” Branka Mišića jest dvojba oko tog da li umjetnik slika uistinu ono što jeste. Iako njegova lica ne susrećemo nigdje to ne znači da ona tu uistinu i nisu. Time se otvara široku mogućnost da ih promatramo i kao apstrakciju, nadrealnu i magijsku, ali također oslobođenu tradicionalna ili klasična pristupa unatoč figuralnom i ponegdje animalističkom ili vegetativnom sadržaju. Kompozicija ovih slika napravljenih akrilnim bojama u formatu 100×70 na 400 gramskom papiru, diše prigušenim tonovima koji vuku na pastelu, izraženim i dobro pogođenim detaljima (zubi, oči, nosovi, oči… kako na kojoj od slika), stvara dojam da umjetnik želi reći još nešto a ne samo ono što pokazuje. Želi se naprosto omogućiti apstrakcija, kako misaona tako i estetska (zato igranje s detaljima koji bi trebali provocirati i na ono što je iza njih) u smislu geste ili dosjetke, kako bi e potvrdilo da ono što gledam nije sve i da ima još nečeg što se treba prepoznati ili dosjetiti kako bi vidjeli cjelinu. Ta svojevrsna koloristička i oblikovna enigmatičnost (tajanstvenost) i inače je prisutna u radovima Branka Mišića.

Branko Mišić kao doajen kontra-kulturnog slikarstva u Hrvata i šire, i ovom izložbom pokazuje svu moć i raskoš nekonvencionalne slikarske umjetnosti i njezinih mogućnosti predočavanja spoznaje i onog što je iza slike, iako naravno, vidimo samo sliku. Problemski i sociološko-filozofski pristup problemu lica u slikarstvu ovom izložbom dobiva jedan od odgovora, naravno ne konačni, ali zasigurno originalan i složen. Složen na onaj način na kakav je to magijski realizam oduvijek u svojoj suštini – na granici umjetnosti i spoznaje. Takav se, naime, tu iza ovih lica, slikarski karakter krije.

Izložba ”Lica” Branka Mišića otvara se 5. oktobra 18-te u 20.00 sati u Galerijskoj sobi Marije Braut u Cinkušu, Mletačka 9., na Gornjem gradu u Zagrebu