Kuća Europe – jedno čitanje Zagreba na primjeru nove zgrade Muzičke akademije

posvećeno običnom prolazniku

Postoji u središtu Zagreba jedna zgrada koja se odnedavno zove “Kuća Europe”, druga otprije “Europski dom ” i obje svojim postojanjem sugeriraju ideju da je Europa nečija kuća ili dom. Ako prihvatimo tu udomiteljsku ideju, trebali bismo i odgovoriti na pitanje kako izgleda ta kuća i tko u njoj stanuje? Možda i na ono što daje oblik toj kući i današnjoj Europi u arhitektonskom ili urbanističkom smislu. Da sam fenomenolog poput Merleau-Pontyja, ne bih se odveć pouzdao u intelektualne sposobnosti rasuđivanja, u mogućnost sinteze ili analize, izišao bih van da opišem njezinu stvarnost, kako bi moja percepcija bila sagrađena na doživljenom svijetu iz čega bi se možda probudila bilo kakva svijest. Obišao bih tu zgradu da vidim kakvi su joj prozori i kakva vrata, kakva unutrašnjost, ali ne bih se zadovoljio samo pročeljem.

John Ruskin, kad je obilazio Veneciju, uvijek se divio njezinoj cvjetnoj gotici na fasadama, ali i čudio što se iza mnogih divnih, kamenih pročelja nalazi obična, gola cigla koja ga je podsjećala na rodnu Englesku. Kad bi posjećivao zgrade i crkve, kao onu Santi Giovanni e Paolo koja se smatra Panteonom Serenissime, zamolio bi od sakristana ljestve i gledao iza postavljenih skulptura je li se umjetnik trudio doraditi i završiti svoje djelo i sa stražnje strane kipa koji nije vidljiv posjetiteljima, ili ga je ostavio neobrađenim. Unatoč preuzetom riziku zbog visine pojedinih kipova, po tome je uvidu djelimice zaključivao o vrsnoći umjetnika i samoga djela. Međutim, na zagrebačkim primjerima koje želim pokazati, nema potrebe za takvim vratolomijama jer je otpočetka jasno, čak i na veću daljinu, o kakvim se zdanjima radi. Kuća Europe je divovska zgrada od stakla koju zbog njezine bijele predimenzioniranosti kolokvijalno zovu “kruzer” i koja je svojim postojanjem degradira intimističku poetiku starih niskih kuća starovlaške ulice preko puta i ozbiljno prijeti vidiku na katedralu koju srećom ne može doseći jer se nalazi na nižoj nadmorskoj visini. Ona je vjerojatno ugodan i topao dom europskim birokratima, ali teško da može simbolizirati bilo što europsko u estetskom i kulturnom smislu.

S druge strane, pristalica sam one Brochove teze da se karakter jednog vremena najbolje ogleda na pročeljima kuća. Drugim riječima, kuće su mjesta gdje ideje silnice epohe postaju najopipljivije, gdje se one na stanovit način “utjelovljuju” pa se na plastičan i konkretan način vidi zamisao koja stoji iza njih. Izabrao sam kao primjer europske kuće prije nekoliko godina bučno inauguriranu zgradu Muzičke akademije. Ona se 2014. otvorila uz velike popratne svečanosti i pompu što svjedoči o njezinom značaju, bili su nazočni i predsjednik Republike Hrvatske, a i gradonačelnik koji je tada uz veliku jamčevinu izišao iz zatvora. Kako su studenti i profesori muzike bili ushićeni da su nakon devedeset i tri godina podstanarstva i čekanja konačno dobili pravi i opremljen prostor za glazbenu obuku nisu se osvrtali uopće na vanjski izgled zgrade u kontekstu trga; ti pragmatični razlozi utjecali su i na mišljenje javnosti koja je bila većinom podijeljena u nagnućima svoje izvorne ravnodušnosti.

Razlog zbog kojeg najviše govorim o ovoj kući, a ne o nekoj drugoj jer to što me ona, otkako postoji, uznemiruje kad prolazim tramvajem, automobilom ili pješice blizu nje. Nalazi se na povijesnom trgu i primjer je takozvane kontrastne interpolacije jer su oko nje zgrade historicističkog i secesijskog sloga, u sredini Hrvatsko narodno kazalište, a njezin prvi susjed je Muzej za umjetnost i obrt koji je projektirao glasoviti Hermann Bollé, učenik Viollet-le-Duca.

Premda se nalazi na jednom od najljepših zagrebačkih trgova, ta zgrada ni po čemu se nije uklopila u zadani kontekst. Kad bi se taj trg nacrtao na papiru i zaigrala igra “izbaci uljeza”, i malo dijete bi jamačno pogodilo da zgrada Muzičke akademije to strano tijelo jer svojim stilskim osobinama nema nikakvih dodirnih točaka niti pokušaja dijaloga s okolnim zgradama HNK, Pravnog fakulteta, Učiteljskog doma i drugih i vjerojatno bi dobro pristajala nekoj drugoj lokaciji, ali ne i ovdje.

Kakvim duhom zrači ova kuća? Na prvi pogled, optički i taktilno, odaje duh trijeznosti, jasnoće, krute shematizacije, to je tehnička, inženjerska zgrada s mnogo stakla, nastala na matematičkoj operaciji križanja vodoravnih i vertikalnih linija pod pravim kutom koje proizvodi istovjetne, debelo uokvirene pravokutnike s bridovima oštrim kao nož i izbočenim prema van; posrijedi je šablonska ali u biti infantilna ideja slaganja i zbrajanja istih prozorčića u šest katova, što samo potvrđuje da arhitektonska djela gube umjetnički, a dobijaju tehnički karakter i dijele sudbinu specijalizacije. Rezultat je konveksni sklop u obliku rešetke sa svim pripadajućim konotacijama koji upućuju na proces pregrađivanja/zarobljavanja koji se već dogodio ili je u tijeku. Ontološki govoreći, s kućom se teško poistovjetiti, ona svjedoči o završnom stadiju depersonalizacije koja nosi težinu nebića, podsjećajući nas da naš život sve više postaje univerzalno apstraktan, pregrađen na umrežene dijelove, blizak strojnoj matrici ili pak svodiv na ekrane od stakla kao da je riječ o računalima.

Zanimljivo je reći da se zgrada Muzičke akademije naslanja na staru zgradu funkcionalističke arhitekture pod imenom “Ferimport” Stanka Fabrisa koja je nastala s blagoslovom komunističkih vlastodržaca, ali je taj aluminijsko-stakleni kubus svojedobno, pedesetih i šezdesetih godina ipak izazvao kontoverze. Svojedobno su, i prije njegove gradnje, arhitekti Vladimir Turina i Bogdan Rašica predlagali radikalno rješenje rušenja zgrada Sveučilišta, Sokola i Kola kako bi se cijeli povijesni trg transformirao novogradnjama u suvremeno gradsko središte, a drugi predlagali gradnju nebodera (Ibler) na uglu trga maršala Tita i Prilaza Gjure Deželića. Trg je u cjelini ipak spašen, ali što se tiče tada prazne parcele na spomenutom uglu, nitko se nije držao naputaka arhitekta i urbanista Ivana Zemljaka, jednog od najznačajnijih protagonista novog doba, koji se protivio već tada “unošenju tuđeg elementa u gotovu sredinu koje može dovesti do sukoba izraza pa i devalvacije sredine”, “objektu negacije”, odnosno zgradi koja bi, kako je proročki predvidio “tvrdim maljem smlavila osjetljivu starinu”.*

Uostalom, prezir prema tradiciji i naslijeđu nije bio neka posebnost komunista nego izvorni stav modernističkog subjekta pa je time totalitarnoj estetici olakšan put rušenja starog, konzervativnog i malograđanskog. Međutim, osobitost ove nove postmoderne zgrade nastale u gabaritima stare moderne je da se jače osjećaju uzvišenost i moć tehnosfere koja slavi umjetni život, ali u odnosu na nju još je bezobzirnija prema povijesnom naslijeđu. Stara je Fabrisova zgrada bila uvučenija, niža, mirnijih linija, diskretnija, kao da se skrivala od susjedne, dok je ova današnja, postkomunistička i postmoderna s crnim rizalitom i pratećom instalacijom doslovce iskoračila na gradski trg i agresivno dizajnirala cijeli svoj okoliš. Nije joj bilo dovoljno da bude samo zgrada nego se ekscentrično proširila samostojećim i gotovo nadgrobnim crnim “predziđem” koje samo naglašava kontrast s bijelom pozadinom, a ispred njega još jedna tobože umjetnička instalacija s iglom i narančastom kuglom. Kažem tobože jer djeluje na oči više kao afektacija nego ozbiljan rad. Nakošena, piramidalna čelična igla asocira na mač ili neko oružje, na nešto oštro i pogubno upereno prema nebu, a kugla je replika, ili bolje rečeno pastiš jedne druge, nesuđene kugle “Prizemljenog sunca” Ivana Kožarića koja je trebala tu stajati i umjesto umjetničkog djela postala serijski predmet obojen i lakiran u narančastu boju. Uz kuglu do nje koja je toliko mala da je nitko ne dovodi u vezu sa pregolemim špicom kako je to zamislio arhitekt, kao sunce i zraku, na nekadašnji ravni krov stare fasade nakalemljeno je eliptično nadgrađe valovite strukture, šarena ovojnica pop-artističke provenijencije što sliči na golemu izrezanu i stiliziranu limenku prebojanu benettonovim bojama.

S ovdje opisanim konturama, pohlepnim prisvajanjem prostora i autističnim plesom igle i kugle, zgrada Šošteričeve Muzičke akademije gura se u neku vrstu suparništva i bespoštednog nadmetanja sa susjednom, mnogo glasovitijom Bolléovom zgradom do nje. To nije susjed kojega se poštuje ili mu se pruža ruka (premda nije baš bilo tko, odnosno jedan je od najvećih zagrebačkih urbanista i arhitekata), nego susjed kojemu se okreće glava i uskraćuje pozdrav. Kao da mu poručuje: “Mi smo dva svijeta!”, izražava sav prezir, prkos, nadmenost ili ga se u najboljem slučaju ravnodušno ignorira. Ali mu se pritom krade prostor pred njegovim vratima. Stabla koja su nekad rasla ispred nekadašnje zgrade “Ferimporta” i na neki način amortizirala sraz sa susjednom zgradom i cijelim trgom, sad su, uz privolu struke i gradskih otaca, posađena ispred muzeja; šest mladica kestena s vremenom će s visokim i gustim krošnjama sakriti pročelje sjevernog krila Bolléove zgrade dok će sama zgrada Akademije, koja je najviše zaslužila maskiranje i zeleni zastor, zahvaljujući špicu i narančastoj kugli zauvijek ostati otkriveni i u prvom planu što je očito bila početna ambicija arhitekta. Ispred obje zgrade, neogotičke i postmoderne popločan je plato i nasađeno osam crnih svjetiljki, logorski svinutih oblika i osvjetljenja, dakako opet na štetu Bolléove zgrade s kojom nemaju ništa zajedničkog osim što nametljivo navješćuju pobjedu krute i neumoljive geometrije nad organskim i zaostalim formama prošlosti. Utješno je u ovoj intervenciji što Bolléa ipak nisu sravnili sa zemljom kao što mu se to već dogodilo 1937. s njegovom palačom Pongratz na trgu bana Jelačića kad je na njenom mjestu nikla zgrada fašističke arhitekture Assicurationi Generali Marcella Piancentinija, jednog od Mussolinijevih miljenika, čime je Donji grad definitivno izgubio vizualnu vezu s Gornjim, a Zagreb, raskidajući s konceptom urbanizma kao dijaloga majstora kroz stoljeća, dobio natrag začin pompozne provincijalnosti, zaklonjenih vidika pregrađena grada bez perspektive.

.
Gledajući sve te odnose u cjelini, susjedstvo dvije zgrade i pozicija Muzičke akademije na cijelom trgu naglašavaju sav nesporazum sa prošlošću današnje postmoderne epohe koji, umjesto da se u nedostatku novih ideja stiša u kakvom-takvom eklekticizmu, zapravo zaoštrio. Razmišljao sam zašto se ove dvije zgrade u kompoziciji trga toliko isključuju, odbacuju, kao da se duboko mrze.
Odgovor na to pitanje ima i svoj povijesni horinzont na koji valja kratko podsjetiti parafrazirajući prvo slikovitu usporedbu Georgesa Braquesa: “Kad stavimo limun pokraj naranče, oni prestaju biti limun i naranča i postaju voće”, kaže francuski slikar. Ali ako stavimo kocku pokraj naranče, oni ostaju zauvijek naranča i kocka, i uzalud ćemo htjeti od njih dobiti voće. Naranča je ovdje metafizička zgrada Europe sa svojim humanističkim temeljima, proporcijama, simbolima, kultom ljepote, a kocka moć i pobjeda planetarne tehnoznanosti nad umjetnošću. “Doba metafizike je završeno, kazao je svojedobno Comte, stupili smo u doba znanosti”.

Njihova međusobna nespojivost, potvrđena vremenom dolazi tek kasnije i otada oblikuje Europu. Povijest je samo nevjesta obećana vladavini univerzalne znanosti, a ljubav razuma prema istraživačkom, očiglednom, funkcionalnom, korisnom, prema inovaciji, a poslije prema standardnom i serijskom počinje prevladavati i na koncu poništava umjetničke zahtjeve. Nisu to samo zanatske tajne i pravila koja su minula stoljeća ljubomorno čuvala u posvećenom krugu majstora, nego su to sasvim nove i inkompatibilne postavke nove estetike proistekle iz industrijske i poslije informatičke tehnosfere. Jedini cilj građevine je da “služi svrsi”, kaže Loos. Epistemologijski rez zamijenio je zlatni rez. Umjesto dotadašnje mito-poetičke i metafizičke podloge arhitekture i gradogradnje, unifikacija na podlozi epistemologijskog reza tehnoznanosti i suverenog ratia preobraća umjetnost u sredstvo i pozitivistički ukras, čini od nje nepoželjnog susjeda, prošlost od koje se više nema što naučiti niti nadograditi. Oprobana vještina europskog duha koja je u prohujalim stoljećima rješavala antagonizme i sukobe antičke i kršćanske sastavnice kulture naizmjeničnom promjenom dominante u strukturi u stilskim epohama počevši od romanike, gotike, renesanse, do baroka, klasicizma nije više mogla djelovati.

Raskid se nije mogao premostiti niti na renesansni, leonardovski način, zakonom proprocija i perspektive, niti pomirenjem dva suprotstavljena načela u kontrapunktu secesije, poslije sa art-décoom koja je htjela integrirati starogrčku kalokagatiju i neukrotivu europsku strast prema ljepoti sa novim spoznajama i tehničkim dostignućima u remek-djelima jednog Gaudija, Plečnika ili Kovačića niti na neo-prosvjetiteljski, bachelardovski način. Razlog tomu neuspjehu, ili bar kako ga ja vidim, je što su umjetnici i arhitekti doživjeli suvremena znanstvena otkrića i tehniku kao novu Objavu i predali se s religijskim zanosom u potragu za novom estetikom koja će rezultirati recipročnim prožimanjem čovjeka i stroja. To je doba futurističkih manifesta, Bauhausa, velikih inovacija, kubizma i avangarde koja se uspinje na umjetničku vlast, raspaljuje stvaralačku maštu; to je doba kad Marinetti traži interpolaciju po kojoj jedan krak autoceste mora prolaziti Canal Grandeom u Veneciji; to je doba kad se pod pozitivističkim utjecajem stubokom mijenja i sam pojam arhitekture i umjetnosti.

Kontinuitet kulture je presječen, fascinacija strojem toliko jaka da oslobađa od umjetničkih načela, odnosno stvara radikalno drukčija i nova. Od toga trenutka kuće postaju mašine za stanovanje po glasovitom le Corbusierovom naputku, a javne zgrade kristalne palače i hramovi novog duha. Zlatni rez, Fabonaccijev niz, sva ona pravila euklidske, ovidijevske geometrije gurnuta su u stranu, i prelaze u domenu privatne mistike i ezoterije. Istina, i sam Le Corbusier pokušava se nadovezati na studiju Leonarda da Vincija, s njegovim likom muškarca upisanog u kvadrat i kružnicu koji je jedan od najpoznatijih crteža u cjelokupnoj povijesti europske umjetnosti. Ali njegov čovjek ili modulor je za razliku od Leonardova ispružio ruke prema gore do visine 226 cm u plavoj i crvenoj skali prema kojemu se otada računaju novi omjeri i postaje instrument standardiziranih i serijskih arhitektonskih proporcija za potrebe suvremenog industrijskog grada. Stari duh zapadne metafizike zbijen je u kućište tehnologije, a mehanicistička vizija grada, prometa, i čovjekove egzistencije u njima nadopunjena je minimalističkom koncepcijom ljudskih potreba.

Nakon ovih sumarnih podsjećanja, vratimo se na nekadašnji trg maršala Tita gdje se na broju 12 dogodila kontrastna interpolacija. Ta činjenica ima i jake političke konotacije jer su zbog prethodnih interpolacija na nedalekom Cvjetnom trgu izbili masovni prosvjedi građana i nakon epske borbe koja je trajala godinama, policija je morala uhititi mnoštvo ljudi i zaštititi prostor kako bi se građevinski radovi izveli i izgradio novi trgovački centar. Ti prosvjedi mogli su se dogoditi i na preuređenom Kvaternikovom trgu gdje je, uz blagoslov struke i bandićevih gradskih urbanista, arhitekt potpuno opustošio trg, postavivši na najistakutije mjesto na trgu jedan ostakljeni lift, što je presedan čak i u razmjerima suvremene arhitekture i urbanizma, (gdje bi se igdje u svijetu teško pronašla takva “inovacija”), ili dogoditi ispred ljubičaste kuće s odlijepljenim staklenim pločama na Gornjem gradu koja zatvara zabat stare gimnazije i ubija najljepši pogled na Donji grad.

Mogli su ali nisu

Međutim, građani Zagreba ipak su dali do znanja vlastodršcima da vrlo dobro razumiju kako je interpolacija samo sofisticirani izgovor za devastaciju prostora, arhitektonske baštine i historijskih trgova. Naime, interpolacijom se navodno želi ubrizgati injekcija suvremenosti u života u staro tkivo grada kao akt sadašnjosti umetnut u tkivo prošlosti, a to se u stvarnosti svodi na oduzimanje jedinstva i koherentnosti povijesnih cjelina, ubacivanje trojanskih konja koji stvaraju kentaurski urbani krajolik; u prostor nekoć sastavljen od organski povezanih dijelova ubacuje se umjetni zub, kao što je zgrada Muzičke akademije. Ona se ne nalazi slučajno na tom uglu nego je i nastala, kao što smo vidjeli, iz naslijeđene, prometejske mržnje prema historicizmu koja se utoliko uvećavala koliko ga suvremeni arhitekti nisu uspjeli nadmašiti svojim djelima.

Nazivajući ga kičem i pastišem, mimetičkom arhitekturom najteže im je bilo priznati da su njihovi prethodnici iz bolléovskog ili još starijeg razdoblja gradili skladne, humane i lijepe zgrade, ulice i trgove, usudio bih se reći, ljepše od njihovih, kao što ih je najviše pogađalo što stanovnici grada, naivni, obični ili zalutali turisti ne odlaze u pohod divljenja njihovim zdanjima i ujednačenim blokovima kuća u monotone novogradske kvartove nego to čine u staroj gradskoj jezgri. Kopka ih da pravi i živi grad kakvog ga njegovi žitelji doživljavaju u upečatljivom identitetskom i repernom smislu započinje i završava s ornamentima na pročeljima koje su po Loosovoj definiciji zločin u odnosu na uglačane, ravne, staklene, hladne i bezuresne plohe koje im se nude.
Nasuprot srednjoeuropskom identitetu Zagreba s kazališnim trgom koji tvori jednu od uporišnih točaka cijele vizure grada, suvremena arhitektura se u nju nepozvana utiskuje, a brutalna logika kapitala joj ide na ruku jer u rušenju starog vidi priliku za svoje oplođenje i beskonačno širenje, uz gramzivi primitivizam političara te pad ukusa tzv. kulturnih elita i provincijalizirane struke koja o tome navodno odlučuje.

Zgrada Muzičke akademije kao i “Kuća Europe” na Europskom trgu, tzv. kruzer, mogla bi stajati na bilo kojem kontinentu od Amerike preko Azije do Australije, od Dubaija do Sydneya, Honkonga i Brazilije, i ništa je specifično ne vezuje ni za Zagreb ni za Europu. Počevši od skladnog i otmjenog Chrystlerovog nebodera u New Yorku, od Manhatttana do magičnih valova sydneyske opere, lišena potrebe za interpolacijom, nova estetika postala je simbol Amerike ili Australije, a ne više Europe koja je može samo u tome oponašati, ali nikad i doseći. A s druge strane, ono što je specifično, jedinstveno, najdragocjenije baš za nju, Europu, a to su povijesni gradovi, veličanstveni trgovi, i velika arhitektura ona ne uspijeva očuvati i visoko vrednovati, nego ih unakazuje čudovišnim interpolacijama.

Drugim riječima, Europa je deložirana upravo iz te kuće koja se njome naziva, a neljudsko lice ugrađeno je u nju kao artefakt.

Ako je u mitu o Europi izvorni čin otmica princeze i utemeljujuće nasilje, ono se u stvarnosti događa iznutra: pripadnost istoj kulturi i osjećaj zajedništva stvorili su Europu i pripremili je za političko ujedinjenje, ali u isto vrijeme produbili rascjep i dihotomiju njezinih unutarnjih vrednota i shvaćanja. Taj proces je najvidljiviji i najopipljiviji u gradogradnji gdje ne postoji više jedna Europa nego dvije, a granice među njima vide se po demarkacionim linijama ulica, kvartova i pripadajućim im zdanjima. Postoji jedna Europa koja se prilagođava tehnoznanstvenim evolucijama, koja propovijedajući raznolikost nudi pustoš uniformnosti, urbano nasilje i isključivost, globalizirano tržište i ekonomističko grubijanstvo, i ona druga, koja nestaje ili postaje već anakrona kao Zweigov stari svijet i koja se memorijom želi oduprijeti barbarstvu pobjedničke tehnološke civilizacije.

Fotografije: D.K.

—————————————-

*. Marina Kralj: Interpolacija Muzičke akademija u Zagrebu, http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/10063/1/Interpolacija%20Muzi%C4%8Dke%20akademije.pdf, str. 11 [1] cf. ibid. str. 10