Piše: Žarko Jovanovski

Nescafé se hladio na stolu. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ga popijem. Ona zna da ga ne volim pa mi ga namjerno ostavlja svakog jutra na dohvat ruke. Kaže da Nescafé ubija stanice tumora i još k tome duboko vjeruje u tu teoriju. Međutim, sada nije bilo jutro. Prošlo je 19 sati u Slavonskom Brodu. Problem je bio da sam ja u Zagrebu, a tu je već prošlo i 18 sati. Teško mi se nositi s promjenama vremena u jesen jer vani je jesen i danas je neki državni praznik. Svuda po stanu me pratio neki bezvezni osjećaj zapinjanja. Kakvo jebeno zapinjanje? Ne znam, nisam u potpunosti siguran što osjećam.

Kiši po cestama. Otpio sam Nescafé i pomislio da je odem potražiti po stanu.

U drugoj sobi je nije bilo, u kuhinji je nije bilo, a nije bila niti iza mojih leđa (za što ne mogu staviti ruku u vatru). Njena soba je izgledala drugačije, sve je u stanu večeras izgledalo drugačije od trenutka kada sam se probudio po slavonskobrodskom vremenu. Netko je dovezao i po uglovima rasporedio nešto namještaja koji prije nije bio tu. Raspadnutog, staromodnog, čak i pomalo smrdljivog namještaja. Sve se to očito dešavalo dok sam spavao. Zadnje čega se sjećam prije nego sam popodne zaspao je da su u posjeti bili neki moji prijatelji. Igrali smo jednu glupavu igru na rubu mog kreveta. Svatko zamisli riječ i onda na osnovu te riječi zamisli još riječi. Tako svatko dobiva podosta riječi koje za bilo kojeg drugog sudionika igre nemaju ama baš nikakvog značenja. Cilj igre bio je otuđiti se što više od suigrača i biti što više sebičan, do te mjere sebičan, da onaj drugi ne razumije što te riječi znače. Pobjednik je onaj koji se najviše otuđi od ostalih igrača. Kada nitko više ne razumije ni samog sebe igra se prekida te se opet nastavlja kada se ponovno nađu neki drugi ljudi, negdje drugdje, u neko drugo vrijeme. Sjećam se da je sve bilo vrlo dosadno i kako sam usred svega zaspao i kada sam se probudio, moji prijatelji su nekuda nestali i oko mene je bio neki drugi namještaj i na stolu me čekao moj Nescafé što ubija stanice tumora i ja sam zapinjao i zapinjao – jako sam zapinjao…

Zapalio sam cigaretu sjedeći u kuhinji za stolom makar sam prije par dana sanjao da više ne pušim. Otpio sam još jedan gutljaj Nescaféa koji organski ne podnosim, a zatim sam se uputio prema ulaznim vratima. Učinilo mi se da netko otključava bravu. Jedno sam vrijeme osluškivao nasred hodnika, ali sve mi se samo učinilo. Nije bilo nikoga pa sam se vratio za kuhinjski stol. Otpio sam još jedan gutljaj Nescaféa iako ga inače ne pijem.

Ali gdje je nestala? Danas je praznik i neradni je dan. To znači da je ona negdje, a ja ne znam gdje je. U trenutku kada sam došao na ideju da je nazovem svojim mobitelom ugledao sam svoj mobitel razbijen na podu. Dobro, to znači da ću je morati potražiti na drugačiji način. Otišao sam u pidžami do ulaznih vrata stana. Otvorio sam vrata u nadi da ću je naći kako me čeka na stubištu. To bi bilo vrlo jednostavno rješenje i ja bih volio da je bilo istinito, ali nije bilo istinito jer je nije bilo tu na stubištu. Odmah mi je pala na pamet i sljedeća ideja: možda je ona na katu ispod i čeka da je nađem. Krenuo sam u pidžami dolje, ali sam se sjetio da mi je na kuhinjskom stolu ostala zapaljena cigareta i moj Nescafé. Uveliko me iznenadilo kada sam spoznao činjenicu da se cigareta u pepeljari ugasila. Stoga sam upalio novu promatrajući radnike čistoće na cesti kako odvoze otpad.

* * *

Nije je bilo ni na katu ispod, niti na onom ispod kata ispod. Nije je bilo ni ispred zgrade, a ni na dnu ulice. Ispijao sam Nescafé tražeći je gradom u pidžami. U tramvaju me zabrinuto gledala neka babuskara. Sjeo sam malo dalje kako ne bih imao traume iz djetinjstva. Zapalio sam cigaretu mada sam neki dan sanjao kako sam prestao pušiti. Sada sam već opako jako zapinjao.

* * *

Vani je kišilo.