Piše: Boris Rašeta

Konobarima Marijanu Crneku (28) i Zoranu Rudeliću (24) dosadilo je, pišu 24sata, ispisivati račune, pa su odlučili pisati – povijest!?
Njih dvojica kandidirat će se na predstojećim lokalnim izborima. Žele osvojiti vlast u Ivanskoj kraj Bjelovara. Narodni su ljudi, žive s narodom, dišu s njim, ugledni su i popularni pa mu sada žele služiti, umjesto da ga poslužuju. Akcijski stožer bit će im, kažu, iza šanka. To je propulzivno mjesto.„Kod nas svi piju kavu i svi nas znaju. Vjerujem da imamo jako dobre izglede”, veli Marijan. On se planira kandidirati za načelnika općine, a njegov kolega, konobar iz kafića Fićo, Zoran Rudelić, želi biti njegov zamjenik. Ljuti su na odnarođeni ivanski režim koji je ovdašnjim ljudima, smatraju, nanio mnogo zla. Naročito su ih zavili u crno lego-cestama, omiljenim specijalitetom lokalnih demagoga.„Prije izbora oni naprave cestu, koja propadne gotovo odmah nakon izbora. Onda dolaze novi izbori, pa će opet praviti istu cestu. To nije normalno i mi ćemo se drukčije ponašati”, obećava dvojac čiji je slogan je Obratite pažnju na nas – mi smo vaš spas.
Njih dvojica krunski su dokaz koliko je naš čovjek u prošlom, nenarodnom režimu bio zakinut kao čovjek, Hrvat, katolik i – konobar. Jer, oni su tek najsvježiji na dugoj listi konobara koji su tek u ovoj i ovakovoj demokraciji uspjeli ostvariti puninu svojih talenata, i koji su time opovrgnuli možda pretjerano uskogrudnu misao dr Franje Tuđmana iz listopada 1993: U razgovorima s vrlo odgovornim ljudima iz svijeta čak nam je rečeno da smo pretjerali što se tiče dokazivanja demokracije u Hrvatskoj! Jer, da se s dokazivanjem demokracije nije „čak i pretjeralo”, bi li ikada jedan konobar iz pečenjarnice i picerije u Ottawi , koji u dijaspori nije mogao napredovati iako je završio čak 36 tečajeva iz područja upravljanja, računovodstva, kompjutora i komunikacija, postao – ministar obrane?
A to se dogodilo Gojku Šušku, koji je bio predšasnik brojne legije kelnera koji su se tek u našoj razvijenoj u demokraciji ostvarili u punini svojih ljudskih mogućnost, i zahvaljujući kojima svi živimo ovako lijepo i blagoslovljeno.
Bi li, recimo, povremeni konobar sa Azurne obale, koji je disidentski prazan novčanik popunjavao sezonskim konobarenjem u sestrinom restoranu, ikada postao predsjednik jedne vlade i šef dvije države, da nam demokracija nije otišla tako daleko, pa možda doista i – neka nam je dopušteno ponavljanje – predaleko?To se dogodilo Stjepanu Mesiću, koji je sedamdesetih godina konobario po Francuskoj a danas je predvodnik nesvrstanog dijela NATO-a.
A bi li ikad najpopularniji pjevač u Hrvata propjevao, da nije došla demokracija? Bi, na policiji… Jer, Marko Perković Thompson je prije glazbene karijere bio – konobar!
Posrećilo se u demokraciji, međutim, i cijeloj koloni njemu danas potčinjenih, među kojima konobari ne predstavljaju najneznatnije. Ni po broju ni po pameti. Danas bi, recimo, u nenarodnom režimu Dušan Viro u Sinju lozovačom i Ikanom posluživao pripite cetinske krajišnike; umjesto toga, on je ugledni doktor znanosti koji umjesto prezrenog tringelda zbraja dobit od odebljih znanstvenih knjiga a plaćicu za život bere kao glasnogovornik Zagrebačkog holdinga. Nije loše, nije loše! Njegov zemljak iz obližnjeg Otoka Mirko Norac Kevo također bi, da nije bilo tih i takovih pretjerivanja, bio, pogađate već – konobar u Gospiću! Ovako je general o čijoj se svadbi i rođenju djeteta izvještava u rubrici celebrities – diše, doduše, prosijani zrak sisačkog zatvora, ali mu nitko ne viče: Mali, daj rundu!Mali, daj rundu, vikali bi danas i uglednom vlasniku najvećih zagrebačkih hotela, Anđelku Leki, nekoć neuglednom konobaru iz Panorame, da smjena režima nije pokazala sve njegove raskošne poduzetničke talente. Istu bi rečenicu vjerojatno posprdno dobacivali i orijašu Miroslavu Kutli, kad bi u novozagrebačkom kafiću Moby Dick poželjeli cvičeka, da dolaskom demokracije širokobriješka dobričina nije pokazala svu raskoš svoga krčmarskog genija, objedinivši skoro 170 hrvatskih poduzeća koje je mrakobjesni prethodni sustav razvijao u podloj namjeri da radom i punom zaposlenošću izludi napaćeni hrvatski puk!
I Toni Pešutić, po zanimanju konobar, osnivač je HSP-a u Bolu na Braču, daleko je dogurao! Da nije demokracije, ne bi ni znao da mu kila mozga vrijedi dvi marke, a gram lakta milijune, ali – tko je ono tako precizno procijenio vrijednost kile mozga? Ne znate? Bio je to Ivan Milas. Čovjek, čuvar državnog pečata i – najomiljeniji konobar u svom restoranu na bečkom kolodvoru!Bi li hrvatska povijest u Haagu ikada bila pisana onako dramatično da netko nije Tuđmanu i Paddyju Ashdownu doturio salvetu, jedini do danas poznati dokaz o podjeli Bosne kojega je pokojni Tuđman potpisao? A tko je bio taj lik, ako ne – konobar?
Eh, taj nenarodni režim. Nije on , kad se bolje pogleda, onemogućavao samo Hrvate i katolike, već i žene! Milanka Opačić u mladosti je, uočavamo u njenoj bigrafiji, bila – konobarica! I nije crveni režim onemogućavao talentima samo politički uspon, nego i zabavljački. Kada bi, recimo, konobar u starom sustavu postao TV-zvijezda koja predsjedniku vlade mrtva-hladna može reći: Nećete vi mene učiti kućnom odgoju? Takav bi ga poslao u Lepoglavu. Mislav Bago je, međutim, umjesto konobara – što bi bio da je ostao pri svojoj školi – postao TV- zvijezda koja sada predsjednike vlade poziva na red. A tek njegov šef, Siniša Svilan!? Dok je bio mlad bio je, dosadno je već ponavljati, tek konobar: danas je prvi čovjek najmoćnije privatne televizije u usponu!
Možda je tajna ovakve potisnutosti konobara za vrijeme komunizma u neostvarenoj želji najvećeg Hrvata svih vremena, Josipa Broza Tita. On je, kako znamo, još od malih nogu žarko želio biti konobar, kako bi uvijek mogao nositi ljepa i elegantna odijela, ali mu se ta želja – jedna od rijetkih – nije nikada ispunila. Možda je otuda na konobare gledao sa sumnjom, kao na ljude s viškom skrivenih ambicija, pa ih je sustavno zatirao? Kao i šofere, koji su, u kolonama – sjetimo se Zagorca, Rojsa, Ćuka, Luke Rajića – napredovali tek s padom diktature i mahnitanjima demokracije.
Čak su i Ivicu Račana uvijek kritizirali složenicom Račan bez krčmara. Slučajno? Malo je što danas slučajno, to bar znamo. No, možda bi nas konsideracije na tu temu odvele predaleko…
Vratimo se za šank.
Korak nazad?
Jako sam ponosna na njega, rekla je Ankica Kalmeta (74) dok je u studenom prošle godine pogledom pratila sina Božidara, koji je u zadarskom restoranu Niko posluživao najstarije sugrađane. Stotinjak vremešnih Zadrana – izvještavaju novinari – ministar je posluživao poparama, jastozima te netom izlovljenim zubacima, brancinima i podlanicama. Kalmeta je kazao kako se ne boji niti jednog posla i da mu posao konobara uopće teško ne pada. Nisam razmišljao o tome bih li mogao raditi kao konobar u fušu ako Sanader skreše ministarske plaće, ali ideja nije loša, rekao je, smijući se, Kalmeta.

Nije loše, nije loše! Jedino, možda, prekasno..