Čovjeka u radnoj odjeći, s kacigom na glavi, demonstrativno podignutom rukom, više nema. Njegova je sudbina jednaka emigrantima na prijelaz stoljeća, koji su s velikim uzbuđenjem buljili u Kip slobode. Ukoliko bude snalažljiv, pridružit će mu se supruga, i djeca. Kad dođu na ferije, prisjećat će se jezika, smiješnog i nepotrebnog, kojim se raspolaže iz svojevrsnog milosrđa.

Piše: Slađana Bukovac

Muškarac s moje profilne fotografije, (naslovne slike) jedan od medijskih simbola Uljanik brodogradilišta, dobio je posao u Njemačkoj. Javio je mi je to kolega s posla, njegov vršnjak, i kolega iz srednje škole.
Ovaj radnik Uljanika više ne postoji, nema ga. U pronalasku drugog posla pomogli su mu, navodno, u “Tehnomontu”; onom drugom, profitabilnom i humanijem brodogradilištu, koje vodi valjda jedina žena u Hrvatskoj u tom poslu, Gordana Deranja.
Tako da je moja profilna fotografija sada besmislena, ovog čovjeka u Uljaniku više nema, kao što nema ni stotina drugih, koji su tu odluku, i vlastitu šansu, za izlaz, pronašli ranije.
Ovo je mlad čovjek, ima mladu obitelj. Želio je ostati u svojoj zemlji, u svom gradu. Promatrati kako mu odrastaju djeca, pomagati oko domaćih zadaća, voditi familiju vikendom na kupanje na Kamenjak, ili na Ćićariju, zimi, kad prognostičari objave da će pasti snijeg.
Ovaj mladi čovjek na mojoj profilnoj fotografiji, koji je, nekakvom ironijom sudbine, izrazito lijep, ovdje više nema pravo na život, niti preživljavanje. Spada u “nepotrebno stanovništvo”, ono za koje su državne i lokalne vlasti zaključile da je izlišno, i samo na smetnju.
Jer kod nas je situacija takva da stanovništvo ne bira vlasti, nego si vlasti odabiru prikladnu vrstu podređenih. Tako da je posve realno iseliti na tisuće, na stotine tisuća ljudi, a potom tražiti “uvoznu kvotu”, Valja uvesti drugo stanovništvo, posegnuti u beznađe, i očaj, neke druge države.
Tako izgleda naša demokracija, kao svojevrsna dijaliza: onima na poziciji moći neophodno je da kontinuirano stiže svježa krv.
Kada odu radnici, neće preostati ništa za što se isplati angažirati. Sve te hale, alati, dizalice okićene kičastom rasvjetom. Sve je to inventar, koji je moguće isprazniti u dva dana. Državna, i lokalna politika, te tobože različite ideologije koje su uvijek u sprezi, samo čekaju taj trenutak. Još jednu epizodu “humanog preseljenja”, kojem kumuju već četvrt stoljeća. Riješiti se kompetentnih. Istjerati radnike, obrazovane, talentirane.
Nestanak moje profilne fotografije mala je, malecna, tragedija. Čovjeka u radnoj odjeći, s kacigom na glavi, demonstrativno podignutom rukom, više nema. Njegova je sudbina jednaka emigrantima na prijelaz stoljeća, koji su s velikim uzbuđenjem buljili u Kip slobode. Ukoliko bude snalažljiv, pridružit će mu se supruga, i djeca. Kad dođu na ferije, prisjećat će se jezika, smiješnog i nepotrebnog, kojim se raspolaže iz svojevrsnog milosrđa.
Ubili ste, ubili smo, brodogradilište. Umjesto toga, priuštili smo si europarlamentarca koji lobira za čudnovate rude, različite vlade koje boli klinac za bilo što osim vlastitih privilegija. Ubili smo ljude, iselili ih, natjerali da odlaze. Proizveli smo pogrom, sistematsko čišćenje. Pristali smo na strahovite mamlaze, na Vase i Jakovčiće, na ljude koji najbolje vladaju kad nema ljudi, kad se brinu isključivo o vlastitom progresu, povjerljivim informacijama o dionicama i urbanizaciji,Hypo banci. Ti ljudi koji se nose s vlastitim kompleksom visine, i mentalne obogaljenosti, na račun regije, ili nacije, te su devijantne pojave naše jedino mjerilo, sudbina.
U međuvremenu, mladog i lijepog čovjeka s fotografije više nema, Trebale su mu drugačije okolnosti, Morao je preživjeti, više nije bilo mjesta među patuljastima, analfabetima. U strahovitoj retardaciji vlasti, za ljude više nema mjesta.
“Moj” radnik Uljanika imaginarna je slika. Sve će biti, sve će postati imaginarno. Ukoliko se ne dogodi nešto radikalno. Nužan je građanski rat, još jedno nasilje. Nužno je oružje. Demokracija u kojoj smo se zatekli nalikuje na mehaničku zamku za glodavce.
Ovog čovjeka nema, ljudi više nema. Vrijeme je za pobunu, ukoliko je ostalo dovoljno onih koji su se spremni pobuniti. (facebook)