Piše: Blanka Will

Volim miris knjižnice. Što je manja, miris je intenzivniji. Pore tišine isprekidane šaptom okretanja stranica. Obično znam što trebam. No ponekad šetam alejama polica. Kad provjerim da me nitko ne vidi, otvorim neku knjigu nasumce, njuškam miris papira, opipavam stranicu. Ona, već prema debljini i starosti, drugačije miriši, nešto drugo šapne kad je okrenem. Kao nekad.

Ima knjiga koje tražim, često po preporuci kojoj vjerujem. Neke neću naći, stoga ni ne pokušavam, budući znam da više ne stanuju ovdje. Ima knjiga s kojima ubrzo shvatim da se nećemo sprijateljiti. Tada odustanem. Bez obzira na ime pisca. Ne trudim se. Ne više.

Znam gdje su u knjižnici smještene knjige koje volim. Obiđem ih, prijeđem prstima po hrptu. Njih ne posuđujem, one su dio obitelji, smještene na policama u mom domu. S obitelji se družim često. Pročitam jedno poglavlje ili samo pasus, kao kad odlomiš komad čokolade koja može biti s više ili manje kakaa, s lješnjacima, rumom i grožđicama, karamel kremom, ili marcipanom. Marcipan mi je najdraža slastica. Sjećam se kako mi je pokojni Mišo Montiljo u jednoj bečkoj kavani pričao o načinu na koji ga je spravljala njegova majka.

Kada Hasan govori o širokim drumovima, ostarjeli car o svom konju miljeniku, fra Petar o dramu radosti što se dušom plaća, sve ima svoj vlastiti miris Lažem. Sve ovo ima onaj isti miris. Pustim da poteče melodija, ritam, slika, boja. Ladice sam odavno zatvorila. Ne razvrstavam. Ne seciram. Toga sam se namorala.

Ima knjiga kojima se radujem prije no što su objavljene, a znam da su u nastajanju. Čekam ih k’o na Uskrs pjevanu misu. Ima onih na koje naletim nakon duge potrage. Njih odložim u policu. Da produžim radost iščekivanja. A ima onih za kojima posegnem i pročitam ih od početka do kraja, tko zna po koji put, k’o dijete koje traži da mu pričaju stalno istu priču. Tada treba biti sam. Istrčati pse tako da od umora klonu, skuhati kavu, zapaliti, udobno se smjestiti. Napraviti svečanost. Jer to su one knjige što mirišu na marcipan.