-Vidi, Leni, što je donio poštar – doviknula je Ana iz hodnika uzbuđeno.

Leni je dotrčao i počeo užurbano otvarati pošiljku s pečatom Doma umirovljenika.

-Zamisli, primljena je u dom, već smo i zaboravili na molbu od prije deset godina.

-Sjećaš se da je dala molbu i dolje u domaji, nikad joj nisu odgovorili. Baš dobro da je odgovor došao iz ovog doma, bit će nam blizu, neće te gristi savjest što ju ne viđaš. Kad si je uopće čuo zadnji put?

-Pred tri- četiri dana… pet… mogla si i ti nazvati, ne znam gdje mi je glava od posla…

-Hm, tri-četiri-pet…

-Pa neću valjda zvati svaki dan, ko paničar…

-Ili ne daj bože mamina curica…

-Ajde, danas smo oboje kod kuće, idemo ju nazvati.

Nazivali su u deset, u dvanaest, u dva.

-Možda se ne javlja jer je ljuta na nas, ti zaboravljaš da tvoja majka ima preko osamdeset.

-Imaš pravo, naljutila se, mjesecima se nismo vidjeli. Znaš što…

-Znam. Subota je, ostavimo poslove, idemo k njoj, za tri sata smo tamo…

Pri ulasku u grad Leni je osjetio nervozu u stomaku, neko nejasno uzbuđenje za koje ne bi znao reći je li ugoda ili neugoda.

-Evo nas – rekao je i zastao nekoliko trenutaka na parkiralištu podosta udaljenom od majčine zgrade. Promatrao je pocrnjele fasade zgrada sa statusom zaštićenih spomenika kulture. Bogati prozorski i balkonski ornamenti bili su u žestokom kontrastu s neodržavanim plohama zida.

-Kako se na ovim fasadama vide godine – rekao je s nelagodom.

-Idemo – povukla ga je Ana.

Koračali su pločnikom koji su noge već zaboravile pa je svaki drugi korak zatečeno preskakao rupu. Pogledi usmjereni ka fasadama obarali su se ka izranjenom pločniku i opet podizali uvis s nevjericom. Oker boja ljuštila se otkrivajući negdje sivu a negdje od nekakvih prljavih nanosa pocrnjelu žbuku. Izbrazdane fleke različitih površina i različitih rubova ličile su na zbirku zemljopisnih karti kakvog prastarog atlasa. Između razbacanih fleka mlatarale su prljavo smeđe rolete. Jedna među roletama kočoperila se nova i bijela.

-Ne usuglašavaju se niti oko boje roleta – probio se Leni kroz mučnu tišinu.

-Ma tko to?

-Stanari valjda.

-O čemu ti to…

-Prošli put nije bilo ovako… sve ovo…

-Puno pričaš – zaustavila ga je Ana.

Stigli su do broja jedanaest. Penjali su se stepeništem nekako odugovlačeći. Pred vratima se isprepleo njihov istovremeno otpuhnuti dah. Pozvonili su. Jedanput. Dvaput. Ništa.

-Jesi ponio ključ?

-Na snopu je – sjetio se Leni i počeo petljati po ključevima.

-Više ga niti ne prepoznajem – uzdahnuo je.

Konačno je otvorio majčin stan. Tišina. Zlokobna. Grobna. Majka je u dnevnom boravku, na medicinskoj fotelji, ležala kao da spava. Izraz lica bio je nedokučiv. Melankolija? Ganuće? Sanjarenje? Ni Ana ni Leni nisu mogli odgonetnuti. Glasovi su im zadrhtali pa se naglo, kao po komandi, pribrali.

-Lijepa smrt – rekao je Leni, više za sebe.

-Treba zvati – rekla je Ana.

-Koga? Nemojmo još – rekao je Leni.

Govorili su tiho. Odlučili su razgledati, dokučiti kako je majka živjela. Kad je uopće umrla? Jučer? Prije dva dana?

-Gledaj, ekran bliješti! Mrtvi plavi ekran, uključen je DVD, dakle izdahnula je gledajući film. Da vidimo što je gledala – predložila je Ana nesigurnim glasom.

-Čekaj, kasnije ćemo, nešto sam našao, ti pogledaj malo po policama – odgovorio je Leni.

Leni je taman otvorio jedna vratašca na starinskom regalu i lecnuo se: nikad ih ranije nije otvarao. Na unutarnji policama, skrivene od pogleda nizale su se VHS kasete i DVD-ovi očito godinama biranih filmova. Bili su tu Fellini, Bergman, Tarkovski … Kolekcija sladokusca. Leni je prešao pogledom po imenima pa onda među njima ugledao bilježnicu. Na koricama je pisalo: Rječnik usamljenosti.

-Vidi ovo – pozvao je Anu i sjeli su na kauč da zajedno čitaju.

Riječi su se nizale abecednim redom. Leni je listao pa zastajao, vrtio stranice lijevo pa desno, nasumično pravio izbor pa zatvarao oči, i onda čitao tiho, gotovo šaptom:

KNJIGA (po vlastitom izboru, naravno, npr. Krasznahorkai, Cabre, Amos Oz) – najbliskiji prijatelj, uglas izrečene iste misli, potvrda postojanja

FILM – vrtnja u krug najčešće (Bela Tarr i opet Krasznahorkai primjerice),  rukopis koji bilježi i moje misli i vadi slike i iz mog iskustva

VRATA – velika drvena ploha uglavnom zatvorena, jednom tjedno ( kad dolazi žena za ispomoć) zvonce poziva da drmneš kvakom

PROZOR – pogled na ulicu, iza žaluzina, s ljudima kontakt bez dodira: djevojka prelazi starca koji se oslanja na štaku i njiše pred njim bokovima, a tromost starčeve štake na trenutak mijenja ritam; na pješačkom prijelazu tempo pješaka remeti dječak koji trči raširenih ruku i ne mari što će odgurnuti one koji su se pred semaforom pripremali za pravocrtnost; bebač u kolicima, smiren i nadmoćan, pogledom poručuje da zna nešto što drugi ne znaju

MLADOST – vjetar mrsi kosu, ljubav muti misli, iskušenja vrtlože emocije, a ona hrli ususret i vjetru i ljubavi i iskušenjima

STAROST – čahura skvrčena i zaštićena, previše je vani i pljuskova i virova i vihora

VRIJEME – dan nikako da prođe – život je prohujao za tren

KLJUČ – dovoljna je gornja brava, u donju ne stavljaj ključ da bi se moglo ući kad ti odeš zauvijek

-Ne mogu više – prekinuo je Leni svoje čitanje.

Šutjeli su.

-Pogledajmo koji je film gledala– prekinula je Ana šutnju, otvorila ladicu playera, izvukla disketu i vratila ju natrag.

Nisu samo pogledali o kojem se filmu radi. Odgledali su ga do kraja. Ostali su na kauču ukočeni i zarobljeni, uvučeni u neki paralelni svemir. Radilo se o majci omiljenom redatelju Sokurovu. Majka i sin, tako se zove taj art film, poetski, suptilan, sav od zvukova i šutnje, s modiglianijevski izduženim formama, s titrajima metafizičkog. U filmu sin teško bolesnu majku nosi na rukama kroz rusku stepu da onemoćala osjeti posljednje trenutke ljepote.

Leni se ustao, otišao do medicinske fotelje, promatrao bez riječi majčino modiglianijevski izduženo lice i tijelo i uzeo ju u naručje.

-Ne sjećam se više kad sam te posljednji put vidjela da plačeš – rekla je Ana.