BOSNA I HERCEGOVINA – PIŠI: GDJE GOD TAKNEŠ TU ME BOLI
Podsjećanje na Gluhu Bukovicu iz 2009.

Piše: Ferida Duraković

Ja bih rado pisala o svim ljepotama ovoga svijeta i života, o divotama raznih zemalja u svijetu i životu… Joj, kako bih voljela da putujem, da upoznam raznorazne zemlje i predjele, i onda pišem, pa onda opet pišem i putujem, pa za promjenu da malo ne putujem nego samo pišem, pa onda da samo putujem a da ne pišem… Ihajhaj. Čarobne poznate, malo poznate ili još bolje sasvim nepoznate zemlje, a sve pune ljepota od svega i svačega: ja s domorocima koji me vole; domoroci sa mnom koja ih volim; slike i avanture, egzotične kuhinje i prijem avanturistice u maloj gradskoj jal seoskoj zajednici; video-prilozi i filmovi o svemu u toj i toj zemlji: nema boljih veza od kulturnih veza između raznih zemalja, i ljubav zavazda između tih zemalja i mene…

U bijeli svijet kad putujem, piši: gdje god takneš tu je divno!

Imam u svom kompjuteru, a mnogo više u svom starinskom foto-aparatu, tek nekoliko takvih primjera: ta ljepota, ta pozitivna energija koja izbija iz mene kad se susrećem sa domaćinima u zemljama u kojima sam boravila – naprosto nezaboravno. Bosanka među Amerikancima, Bosanka među Afrikancima, Bosanka u Evropi, Bosanka u Aziji… Ali sve mi se čini nepristojno da to iznesem i objavim u nekim novinama u BiH u vrijeme kad u mojoj BiH (čijoj mojoj? Mojoj mojoj!) drmaju dejtoni, prudovi, butmiri, esdeaovi, hadezeovi, esenesdeovi − svi kao utvrđena pravila ponašanja za odnos prema vlastitoj državi, da ne kažem domovini…

Jer domovine više nema – tužno, jelde, majko?
Do srži, do Boga dragog tužno, kćeri moja.

Čitala sam svojevremeno reportaže moga poznanika Gorana Todorovića: fino − slikom na sliku, spikom na spiku; kobajagi avanturistički, često s materijalnim greškama – ali ko će se time baviti, kao da naš narod išta zna, a bogme nas i nije briga − važno je vidjeti svašta lijepoga iz bijeloga svijeta što je vidio neko naš − samo da ne bismo vidjeli svašta ružnoga iz našega svijeta što vidimo baš svi.

Znam dobro da novinska vijest traje jedan dan; da je naše sjećanje na užas od jučer tek uslovno i kratko u poplavi loših informacija i privatnih jada i užasa; da svako ko želi sačuvati zdrav razum više i ne čita ni dnevne, ni noćne, a kamoli sedmične novine. Ali u ime onih slabih, nejakih, bezglasnih, koji nikoga svoga za odbranu nemaju, pitam − i nikad se tih pitanja neću osloboditi:

Ko zna gdje je i šta prolazi djevojčica iz Gluhe Bukovice koju je napastvovao njen vjeroučitelj? Ko zna gdje je njen vjeroučitelj? Na odmoru? U džematu? Šta prolazi Allahov izaslanik kojem su povjerene duše svih džematlija, a posebno i nadasve duše bezazlenih djevojčica? Dolazi li još taj hodža, skrušen i skroman kakav tvrdi da jeste, u džamiju, u mekteb, na posao Božjeg izaslanika, ne samo od osam do pet, čiste duše koja će okončati u Džennetu? Milki li još djevojčice, barem po glavi? Ili je i to batalio s balijskim čaranjem i baranjem koje podrazumijeva diranje njegovog spolnog organa? A to je onaj vjeroučitelj za kojeg reis Cerić ruku u vatru stavlja. A reis Cerić je onaj isti reis koji se zatvara nasamo s djevojčicom u posebnu sobu kako bi lično i personalno provjerio da li djevojčica laže, mimo prava i pravde, mimo majke i oca i advokata za prava djece.

Ko zna šta se zbiva sa djevojčicama koje krajiški „poslovni ljudi“ ili pokrajzenički „abe“ drže kao svoje druge, treće, četvrte žene? Ko zna šta se dešava sa djevojkama i djevojčicama koje njihove u dušu i tijelo ubijene majke prepuštaju brizi „tata“, „baba“,„čika“, „efendija“ i „rođaka“ − jer muško zna šta treba a žensko je ionako bez pameti – ima li u vezi s ovim igdje onih čestitih, angažovanih, čak visoko obrazovanih ljudi, doktora nauka čak, koji svi horski graknu na Queer Festival, ali nikad ne čuh da graknu na očigledno kršenje svega ljudskoga kad su u pitanju ove sirotice − koje su, usput, dio njihova korpusa nadležnosti, odgovornosti, pravičnosti i pravde.

Još živo vidim onoga Šišića − šejtan ga odnio sa svim njegovim ratnim a posebno poratnim zaslugama − i video-snimak u kojem od mlade svoje sekretarice, kojoj otac može biti, traži „milovanje“ u zamjenu za posao − kako između ostalih gadosti, kaže: „Druga bi se poturila sama!“

Vidim i jednog od bivših naših „faktora“, koji izjavljuje čista srca da je kod nas sve u redu, samo valja zabranit djeci da gledaju crtane filmove i koriste Internet jer su to šejtanska posla sa Zapada – daj Bože da se neki od njih u ovome prepozna i tuži me za klevetu!
Naravno, znam da nema ništa od toga.

Dok ja pjenim, nervozna i histerična kao i sve pametne žene, kao i sve majke − što znači da se meni ne može vjerovati jer se ne znam kontrolisati pa ne bih bila dobar svjedok na sudu – u Bosni i Hercegovini, mojoj, našoj, vašoj − a ničijoj! − dešava se ovo što spominjem, i još gore, što mi, sitni i nebitni, kobajagi ne znamo: komada se, cjepka se, razdire se, kupuje se i prodaje komad po komad jedne dobre i jedne, jednom drugačije, multi-multi Bosne i Hercegovine.

Jedan komad – njihov.

Drugi komad – njihov.

Treći komad – njihov.

Četvrti komad – njihov.

Bosna i Hercegovina − piši: gdje god takneš tu me boli!

A čiji sam ja komadić, Bože na nebesima?

Pokret otpora, kolumne, Dobra knjiga 2913