Piše: Romano Bolković
Danas cijeli dan nešto pišem, telefoniram, jedem kandirani đumbir, pa čitam, pišem, telefoniram, još đumbira, još, i onda proviđenie: kao smaragd među zrnjem graška zabljesnuo je ovaj nenadani domet hrvatske novije književnosti s početka XXI. vijeka.
Sve ostalo što se uopće moglo danas pročitati iščezava kao gorile u magli pred ovom verističkom bravurom. Neću se miješati između vas i teksta; čitajte:
U prostorijama Croatia Recordsa u Zagrebu ovih dana napokon se dogodio susret dvojice glazbenih velikana. Dogodilo se to slučajno, jer je Goran Bare baš izlazio iz ureda svoje izdavačke kuće u koji je, u tom trenutku, upravo ulazio Mate Mišo Kovač, koji je tamo došao preslušati neke nove pjesme koje mu nude brojni autori.
Bare je, prema svjedocima, zastao videći Mišu, a potom je prišao šibenskom pjevaču s riječima:
– Gospodine Mišo, htio bih vam reći da sam vaš veliki obožavatelj – kazao je Bare.
Mišo ga je pogledao. Potom ga je primio za ruku. Šutio je. Šutio je i Bare, a onda je nakon nekoliko minuta Mišo kazao:
– Gorane, jako si mršav.
Bare je na to, i dalje držeći ruku u Mišinoj ruci, rekao:
– Da, znam. Dali su mi pogrešnu terapiju.
Mišo se na to malo namrštio, a Bare je dodao:
– Morate paziti, gospodine Mišo, da i vama ne prepišu pogrešnu terapiju.
Susret je potom završio
