Ja ne mislim da je tragedija što se odselio; naprotiv, mislim da mu je bilo krajnje vrijeme. Umjetnik, bilo kakav, a osobito konceptualni, u Hrvatskoj, postao je čudan oksimoron. U Hrvatskoj, ruku na srce, nije oportuno ostati nikome. Pisci, recimo, uglavnom moraju ostati u jeziku (u nas bilingulanih zapravo nema), oni koji su prestari za migraciju, moraju ostati gdje jesu.
On niti je morao, niti je trebao ostati. Utoliko je smiješno opraštati se, naglašavati gubitak, misliti da ga je trebalo zadržati. Nismo zadržavali ni Matoša, ni Kiša, ni Uzelca, mi se kao društvo napokon moramo početi kretati. U tome što se ljudi sele, odseljavaju, nema nekakve patetične nacionalne tragedije, osobito ako ostaju unutar kontinenenta koji je i zemljopisno i politički naša pretpostavljena domovina. To samo govori u prilog slobodi, i konačno uspostavljenim mogućnostima.
Ono što je ispalo malo neugodno, a zapravo krajnje neukusno, je da je novinar najčitanijeg portala u zemlji, cijenjeni kolumnist, u trenutku dok je Labrović bio negdje na pola puta između Zagreba i Berlina, iz posve neobjašnjivih razloga (kao njegov redakcijski kolega koji je nedavno proizveo opću sprdnju tvrdeći da su brodogradilišta upropastili radnici koji kradu šrafcigere), odlučio eksplicitno Labrovića proglasiti “dangubom”, lijenom, i bezvrijednom osobom.
Neki tvrde da to prizlazi iz filozofije “libertarijanizma”. Meni se čini da proizlazi iz nezrelosti, odsustva temeljitog obrazovanja, i provincijalnog narcizma. Potrebu da se promoviraju proizvodeći scene, i vrijeđajući ljude koji upravo sjede u autobusu za Berlin, imaju odrasli ljudi s problemom sazrijevanja, koji se nisu u stanju odreći “tinejdžerskog” bezobrazluka.
NIje mi, dakle, žao zbog Labrovića. On će uvijek biti ono što jest, kamo god se izmjestio. Žao mi je što je najnaprednije što nam je ostalo udruga pomahnitalih tinejdžera. Koji se fotografiraju iz žablje perspektive, crowdfundingom prikupljaju novce za vlastite maštovite putopise, našli su se u genijalnom biznisu kuharica.
Nesigurna, drhtava arogancija tih ljudi, naše progresivne elite, njihovo skinheads udaranje martensicama u tijela onih koji su ionako na odlasku, sve je to još jedan čavao u lijes nas koji ostajemo. A ostajemo u procjepu između dva nemoguća svijeta: jedan pripada starosti, stoljetnom patrijarhatu, nacionalnom uznosu i kultu tajnih službi, a drugi prisilnoj mladosti: noćnim snovima sredovječnih pubertetlija, njihovom maštanju o plavušama, Jaguarima i Porcheima, a sve pod utjecajem nekakvog sektaškog gurua, koji si je zavezao mašlek ispod podbuhlog lica, i nalikuje na američkog prodavača osiguranja iz pedesetih godina prošlog stoljeća, koji gnjavi ljude od praga do praga.