Piše: Zlatko GALL

„Ja ne znam gdje će koja zvijezda pasti, gdje će moja djeca rasti / Ova kuća nema krova da u nju stane više snova“. Tako piše i pjeva Mile Kekin u naslovnoj pjesmi svog sjajnog albuma „Kuća bez krova“. U pjesmi koja je natopljena sjećanjima gastarbajterskog sina koji je „tamo daleko“ snivao o vlastitoj sobi i kući koju će roditelji jednom izgraditi u Domovini ali i pjesmi u kojoj se ogleda sva tjeskoba hrvatske današnjice i života u državi u kojoj su izgubljeni i nada i snovi. Tako barem misli frontman Hladnog piva ali i tisuće „kekina“ koji svakodnevno bježe iz zemlje u kojoj „ološ nosi značke i sve je naopačke“ hrleći tamo gdje će im djeca sigurnije rasti i gdje se može još sanjati.
Neki misle i drugačije. Recimo, kasta kojoj i nova mirovinska reforma jamči povlaštene penzije, privilegije izborene šatoraškim ratovanjem i saborskom šutnjom te status svetih krava ugojenih na proračunskim pašnjacima. Uostalom, nije li ovih dana rečeno: blago Hrvatskoj. I građanima u njoj. Naime, otprilike ovako bi mogao glasiti najkraći mogući sažetak izvještaja premijera Plenkovića o rezultatima dvogodišnjeg rada vlade. Jer kao u znanoj mantri iz „Sjećaš li se Doli Bel“, tvrdi da baš svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo. Doduše, još bi i više – duboko je uvjerena i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović – da se ne zamaramo marginalnim aferama, da ne širimo „negativne vibracije“ te da domovinu prepoznajemo kao sjajno mjesto za rad i život. Ili da „lijepu našu“ konačno brendiramo i ušminkamo njen image.
Spomenute izjave naravno nisu ni „fake news“, ni sprdnja s „News bara“ lansirane upravo u trenutku kad stiže informacija da je Hrvatska u friškom „Izvještaju o globalnoj konkurentnosti 2018.” Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) na listi 140 zemalja na „sjajnom“ 68. mjestu. Ili preciznije, iza Srbije, Rumunjske, Bugarske … Nažalost dirigirani optimizam i trabunjanje o imageu nisu facebookovska sprdnja već „real news“ odnosno „ozbiljne“ izjave iz usta hrvatskog premijera i predsjednice. Riječ je o istovremeno drskoj i bedastoj drugoj strani stvarnosti koju je, by the way, brutalno u lice ovih dana premijeru i predsjednici pljunula još jedna relevantna globalna studija: ona o neovisnosti pravosuđa. Čudite se zašto su silni domoljubi s dvije putovnice utekli iz zemlje u svoju paralelnu BeHa domovinu, zašto se gube spisi a predmeti klize u zastaru ili zašto se nedodirljivi Milan kao Super Mario hortikulturnim performansom na travnjaku Džamije narugao i DORH-u i svim „zvocalima“? Čemu čuđenje jer pravo bi čudo bilo da je drugačije u zemlji koja se na globalnoj rang listi neovisnog pravosuđa baš lijepo plasirala na 120. mjesto od 140 zemalja. Taman u sendvič između Mozambika i Kambođe. Brine li to premijera i predsjednicu? Mo’š mislit. Kao odgovor na katastrofalan rejting hrvatskog pravosuđa ali i očajnu ocjenu globalne učinkovitosti javnog sektora gdje je Hrvatska na predzadnjem mjestu dobili smo samo par premijerovih starih floskula i jednu zanimljivu „pouku“.
„Očekujem da pravosudne institucije savjesno, učinkovito i odgovorno izvršavaju svoje ovlasti u borbi protiv kriminala i političkih pritisaka, ali uz punu podršku vlade”, poručio je premijer. I dodao da „premda djelujemo u ozračju u kojem se širi pesimizam i defetizam, predanim radom i postupnom transformacijom društva vlada želi ljudima vratiti potreban optimizam“. Baš originalno i poučno. Posebno ono o ozračju pesimizma i defetizma.
Pojma nemam u kojem su trenutno odnosu premijer i predsjednica no oko jednoga su očito suglasni: u Hrvatskoj je eto sjajno a bilo bi još blistavije da umjesto pesimizma kod bolesnica koje su prošle torturu s kiretažom, defetizma pulskih i riječkih škverana, straha za budućnost današnjih i budućih umirovljenika, apsolutnog nepovjerenja u sudstvo i sve institucije ili zgražanja što živimo u državi gdje se bez sankcija krivotvore referendumski potpisi navučemo navijačke majice „Proud To Be Croat“ i zapjevamo „Lijepa li si“. Onako kako je to u Sjedinjenim Američkim Državama pjevala predsjednica. Sretna jer su je prepoznali. A prepoznali bi i Hrvatsku kao divnu zemlju krasnih ljudi da se, eto, ne „kreira negativna percepcija i dojam da u zemlji ništa ne valja!“. Iako smo svjetska nogometna sila, imamo krasno more, pitoreskne gore i turizam, silne talente, ozbiljnu vojsku…
Stoga je, veli, “pokrenula kampanju, inicirala okupljanje stručnjaka, sportaša, umjetnika, istaknutih ljudi i svih koji su zainteresirani i koji imaju iskustva i žele ih podijeliti i pridonijeti boljem shvaćanju i kreiranju (hrvatskog) brenda”.
Kakva genijalna ideja. Jer Hrvatsku bi doista kao plod intelektualne ognjice stručnjaka okupljenih u predsjedničinoj promidžbenoj bojni mogli sjajno predstaviti nogometaši u crno-plavim kvadratićima koji igraju u europskim klubovima a porez plaćaju u poreznim oazama, krivokletnici i utajivači poreza, nogometni vizionari na duhovnoj obnovi u Međugorju, talenti što bježe čim im se ukaže prilika da ne bi potonuli u glibu lokalne korupcije, Charles Bilich i – zašto ne – Braco sa Srebrnjaka koji bi „prema vani“ slao samo pozitivne vibracije. Pa da vidiš onda uspjeha.

(kolumna iz tiskanog izdanjaSlobodne Dalmacije)